Piše: Blažo Davidović
Kad vidim pohotnu ženu u suknjici, glasno kažem prvome do sebe: “A što nisam muško…” Što sam stariji, papagajski ponavljam, glasno i jasno, kako nisam muško. Naprosto, nisam muškarac. Ono, nisam Faca, kamoli Macho. Mrzim uniforme, ne podnosim vojsku, ne idem u crkvu, pišam po partijama i državnim zastavama, na balkanskim granicama povraćam i u sebi kažem “Gadovi granični”, ne znam promijeniti gumicu na špini, ne znam promijeniti ulje u autu, imam stare osigurače i kad neki rikne zovem susjeda. On ima onu kacavidu šta svitli kad je osigurač ispravan.
Bojim se bolova. Padam u nesvjest kad moram ispitati koja sam krvna grupa, kod zubara dođem toliko nadrogiran da mi anestezija i ne treba. Imao sam gripu devet dana, danima triest devet, triest osam, mantalo mi se i povraćalo, jaukao sam tako da su me čuli i u susjednom selu. Ljudima sam se činio toliko jadnim da su me obasipali pažnjom. Nisam znao izgovoriti paracetamol. Rekao sam da trebam tu paru – paru za skidanje fibre. Irena je to donila iz Podgorice.
Kad mi je bilo bolje, pokušao sam ih prevariti tvrdeći da sam i dalje loše.
Nosili su mi kokoške, rižoto i voće.
Jebemese za Mesija i Modrića, hodam skromno, uz kraj ceste, a ženama obavezno kažem kako nisam lider, kako su sve vođe pederi, kako mrzim papire i stalno sam dužan.
Ne znam zaklati svinju.
Nisam, nisam muško.
Definitivno.
radio gornji grad 
