Lako je sprdati se s Jakovom Sedlarom, pogotovo nakon što je Lovro Krnić na portalu Lupiga preciznom analizom dokazao da je ovaj bard hrvatske kinematografije svoj dokumentarni film „Jasenovac – istina“ gradio na diletantskim falsifikatima. Poput onog navodno Vjesnikova naslova „Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba“ koji je – kao spomenik Sedlarovu umijeću da traljavošću nadmaši i vlastite visoke standarde nevjerodostojnosti – šlampavo ispisan fontom kakav se u Vjesniku nije koristio i koji je potom nevješto umontiran na naslovnu stranicu tog lista od 15. svibnja 1945. iznad izvornog teksta o uspostavi jugoslavenske vojno-pozadinske i građanske vlasti u Trstu, Istri i na Slovenskom primorju.

Lako je, kažem, sprdati se s Jakovom Sedlarom, ali dajmo si truda da čak i nesretnika uhvaćenog u tako bijednom pokušaju prevare pokušamo shvatiti ozbiljno. Uvažimo, dakle, sve što je neshvaćeni inovator hrvatske filmske dokumentaristike kazao u obranu svoga umjetničkog postupka.

Uvažimo to što Sedlar odlučno odbacuje materijalne dokaze o falsifikatu tvrdeći: „Ja sam taj Vjesnik imao u rukama, original, pa nisam lud.“ Nitko, nadam se, Jakova Sedlara ne smatra ludim, pa tako ni novinarka koja ga je – baš zato što respektira njegovu zdravu pamet i redateljsko oko kojemu ne može promaknuti nikakva sitnica – pitala: je li primijetio „sumnjivo velike praznine“ oko tobože Vjesnikova naslova, otkrivenog i snimljenog za potrebe njegova filma, praznine tako „netipične za vrijeme kada su se novine ispunjavale tekstom od margine do margine“?

Pitala ga je novinarka i je li uočio da naslov „Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba“ nije poravnat s tekstom iznad kojega je stavljen? I jesu li mu za oko zapela oštećenja koja prekrivaju eto baš broj i datum usnimljenog primjerka Vjesnika, a zbog kojih je teško – ali ne i nemoguće – iščitati na kojem su originalnom izdanju načinjene intervencije iz Photoshopa?

Na sve to je Sedlar odgovorio: „Nemam pojma, zaista ne znam.“ Nikome, nadam se, ni nakraj pameti nije da sumnja u iskrenost redatelja filma „Jasenovac – istina“, pa stoga njegovo priznanje da stvarno nema pojma i da zaista ne zna možemo uzeti zdravo za gotovo. Ali to nije razlog da se Jakovu Sedlaru i nadalje ne pristupa s krajnjim respektom, kao da ikakvog pojma ima i kao da išta zna.

„Jeste li vidjeli da tekst ne odgovara naslovu, odnosno da je tekst s vaše naslovnice identičan onome koji je snimljen u Vjesniku, i da se tiče Kardelja i Trsta, a ne jasenovačkih žrtava?“ – pita stoga novinarka renomiranog autora uvjerljivih dokumentaraca. A on – svojoj glasovitoj akribiji u prilog – odgovara: „Nisam čitao tekst ispod naslova.“ Zašto bi on, pobogu, još i čitao? Zar nije dovoljno to što je taj „originalni“ primjerak Vjesnika – kako sam kaže – imao u rukama?

„Zašto bi mi to izgledalo sumnjivo, to je bio originalni list. Da sam ja dobio fotokopiju, ja bih išao gledati sve. Gledajte, bila su četiri lista i tekst o Jasenovcu se nalazio na unutrašnjim stranicama…“ – objašnjava Sedlar, pa tko je shvatio – shvatio je. A tko nije, taj može do kraja svijeta i vijeka zapitkivati kako to da se isti naslov u novinama od svega četiri stranice našao čak na dva mjesta? I kako to da Sedlar nije snimio onaj naslov koji je, po njegovim tvrdnjama, bio stavljen i iznad pripadajućeg teksta o „mnogim leševima iz jasenovačkog logora koje je Sava donijela do Zagreba“, nego eto baš ovaj istovjetni, kojim je – podmuklom igrom slučajnosti – neki nepažljivi Vjesnikov urednik ili nemarni slovoslagar zakitio tekst u kojemu se Edvard Kardelj, potpredsjednik Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, pred novinarom Tanjuga hvali uspjesima u organizaciji mirnodopskog života u oslobođenoj Istri i na Slovenskom primorju s Trstom?

Ne zamarajmo se takvim sitnicama i pustimo da nas Jakov Sedlar uvjeri kako je moguće da se u njegovim rukama našao primjerak Vjesnika od 15. svibnja 1945. koji se razlikuje od primjerka s istim datumom što se i danas čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Povjerujmo mu da je tog dana Vjesnik imao dva izdanja: jedno redovno i jedno specijalno. Povjerujmo mu i da je oznaka „specijalno izdanje“ stajala na dnu naslovne stranice Vjesnika, a ne tamo gdje se obično smješta – uz glavu lista.

I više od svega povjerujmo Sedlarovu dobrohotnom upozorenju, izgovorenom ne bi li nepopravljive sumnjičavce odvratio od uzaludna posla: „Mogu vaši novinari kopati po hrvatskim arhivima, ali neke stvari tamo nikada nećete pronaći. Priličan dio hrvatske arhivske građe nije u Hrvatskoj nego je završio u Beogradu, u vlasništvu kojekakvih lopova koji s tim trguju.“

Poštujmo i pravo Jakova Sedlara da hrvatsku arhivsku građu slobodno kupuje na beogradskom crnom tržištu i da od ljubopitljive hrvatske javnosti štiti identitet svojih poslovnih partnera iz srpskog podzemlja: „Ne mogu vam kazati tko su ljudi koji su meni prodavali stvari. To su vam lopovi koji su se toga domogli na različite načine. Oni neće reći da su lopovi, uvijek će vam reći da su to naslijedili ili dobili od nekoga. Sulude se stvari našle u njihovim rukama, to nije jednostavan posao. To je ista ekipa koja je s mrtvog Tita uzela prsten i ukrala ga.“

Ako istražni organi Republike Hrvatske ne nalaze za shodno da Sedlara priupitaju zbog čega nije smatrao svojom građanskom dužnošću da beogradske lopove koji trguju otetom hrvatskom arhivskom građom prijavi nadležnima, pustimo da se ugledni redatelj javno hvali kako takve „izvore“ kod kojih se snabdijeva povijesnim istinama smatra – vjerodostojnima.

Dopustimo mu i da nas uvjeri ne samo u vjerodostojnost svojih snabdjevača, nego i u svoju vlastitu. Vrhunac te vjerodostojnosti Jakova Sedlara kao takvog dosegnut je u trenutku kada je na pitanje novinarke TV N1 – posjeduje li on svoj primjerak tog famoznog specijalnog izdanja Vjesnika? – odgovorio: „Ne posjedujem, košta previše.“

S tugom i nevjericom se na koncu zapitajmo: zar postoji cijena koja bi bila prevelika da se taj unikatni egzemplar Vjesnika, sa svim tim „mnogim leševima iz jasenovačkog logora koje je Sava donijela do Zagreba“, otkupi od beogradskih lopova, pa da se taj krucijalni dokaz o „ludosti sistema koji je tada vladao“ najzad nađe u vlasništvu Republike Hrvatske?

I pozovimo državnu vlast da izdvoji koliko god novaca treba kako bi taj „originalni“ primjerak Vjesnika predočila hrvatskoj javnosti i tako umirila svakog zabrinutog građanina koji, nakon objavljivanja dokaza o falsifikatu, iskreno strahuje da su beogradski lopovi od Jakova Sedlara napravili budalu!