Piše: Zlatko Gall

Veoma me veseli – ili, „obaška mi je plezir“, kako bi se to nekoć reklo u McMannusovom stripu „Bringing Up Father“ – da je hrvatska Predsjednica konačno oprala okice, pročistila uši i razbudila se pa, eto, vidjela i čula nešto iz hrvatskog svagdana. Onog u kojem se na stadionima dok tamo sjede visoki gosti viče „za dom spremni“, paradira neoustaštvom, falsificira i prekraja povijest, hračka po antifašizmu, čiste nepoćudni kadrovi i kadrovira na Kaptolu. Naravno da mi je jasno da je to „buđenje“ zasluga Nicholasa Deana „izaslanika za Holokaust“ ili – ako ćete – budilice navijene u State Departmentu a ne čudnog bioritma ili čudesnog proviđenja gospođe Grabar Kitarović. Nakon friških izjava o NDH koja je „bila najmanje nezavisna i najmanje štitila interese hrvatskog naroda“ te o ustaškom režimu za kojeg po prvi put tvrdi da je „ bio zločinački“, bio bi naprosto red da Predsjednica odgovorit na neka logična pitanja. Prvo je naravno: mislite li to baš ozbiljno? Zaistač i bez fige u džepu? Ako je tome tako – a volio bih da jeste – Predsjednica nam duguje ispriku. Ili barem objašnjenje.

Istina pamćenje Hrvata je kraće od života vinske mušice no prije manje od godinu dana Predsjednica je mislila, govorila i radila drugačije nego li sada u društvu američkog „posebnog izaslanika za Holokaust“. Tada smo umjesto osude zločinačkog režima i ustaškog zločina u Jasenovcu dobili tek kamilicu s apstraktnim porukama o „moralnoj osudi režima koji je progonio u ubijao ljude“ odnosno floskulu o zločininima koji se „ni jednom ideologijom ne mogu opravdati“. Famozno „ali“ koje je najčešće uvod u cementiranje znaka jednakosti između „svih totalitarizama“ i alibi za rehabilitaciju ustaštva kod gospođe Grabar Kitarović je lani dobilo i dodatnu dimenziju. „Neslužbenim“ posjetom i Jasenovcu i Bleiburgu otišla je dalje od svih svojih prethodnika dajući navlas isti tretman (i „počast“) žrtvama koncentracijskog logora u Jasenovcu te ustašama i vojnicima NDH na Bleiburgu. Jer, svi su oni žrtve „totalitarnih ideologija“. Bravo!
Zbog američkog Nikodina koji je – poput šumara iz vica o partizanima i ustašama – došao u Hrvatsku „napraviti reda“ Predsjednica pak danas zbori kao da joj je umjesto Bujanca bliski prijatelj Zoran Pusić. Pa je istaknula i da je antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava. Odnosno da valjda nije „floskula“ kako to veli Hasanbegović niti zločinačka ujudurma antihrvatskih snaga kako uporno tvrde njeni „simpatizeri“ i raja iz bliskog (medijskog) okruženja. Doduše kazala je i da je moderna hrvatska država izrasla na temeljima Domovinskog rata pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Negdašnjeg partizana (i šefa crno-bijelog istoimenog beogradskog „armijskog“ kluba) te direktora ideološki pofarbanog Instituta za historiju radničkog pokreta što je, zacijelo se netko i toga domislio, simbolična kopča između mračne prošlosti i svijetlih nam devedesetih.
I eto opet čudnog salta. Posve na tragu svojevremene izjave notornog splitskog novinarskog konvertita koji je kao partijski aparatčik znao kazati da se „ne slaže s vlastitim mišljenjem“.

Na stranu što je u temeljima „moderne hrvatske države“ i Ustav iz 1974. kojeg je skrojio mrski Josip Broz, Predsjednica i njeni politički te medijski pokrovitelji još od onog grotesknog izbacivanja Titove biste s Pantovčaka čine sve ne bi li od hrvatskog antifašizma napravili i floskulu i zločinački poduhvat. Kojim se, je li, u sve brojnijim „iterpretacijama“ željelo 1941. uništiti konačno dosanjanu Nezavisnu državu Hrvatsku a potom i svaku ideju hrvatske državnosti.
Nije samo Predsjednica „progledala“ već se to uz pomoć Nicholasa Deana ovih dana skoro pa dogodilo i Tomislavu Karamarku. Koji je kazao da žali i suosjeća „sa svima onima koji su stradali i u Drugome svjetskom ratu i u holokaustu“. Naravno, nije izrijekom spomenuo NDH i ustaše a bogme nije izostao ni onaj obvezujući „ali“. Ovog puta obliku izraza suosjećanja „i sa žrtvama komunističkog režima“ što je za Karamarka već postala mantra. Obećao je da će skoknuti i do Jasenovca gdje – kao čelnik HDZ-a – nije bio. Nije doduše poznato hoće li se tamo pokloniti ustaškim žrtvama ili žrtvama „svih totalitarizama“. Posebice onima o kojima tako nadahnuto dokumentarcem govore falš-špileri Sedlar i Hitrec.
Uzgred, baš me nešto zanima hoćete li kad Nikodin spakira kovčege pedsjednik HDZ-a stranačkom stegom pritegnuti neke od šerifa ogranaka. Poput onog koji je, hvastajući se na svojim Facebook stranicama, 10.travnja kao „dan uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske“ proslavio sa članstvom uz janjetinu i ustaški barjak – gle simbolike – izvješen uz hrvatsku državnu zastavu? Jer, barjak je to zločinačkog totalitarnog sustava, zastava pod kojom se – pa ma kako ju danas „interpretirali“ – ubijalo u Jasenovcu; zbog kojeg se, kazao bi Karamarko, stradavalo u Drugome svjetskom ratu i u holokaustu.

Zbog američkih kapi za oči, „progledao“ je izgleda i premijer Orešković. „Hrvatska Vlada, i ja osobno, osuđujemo zločine počinjene od ustaškog režima. Dan 22. travnja, dan je sjećanja i odavanja počasti nevinim žrtvama logora Jasenovac, za koji je i blaženi kardinal Stepinac ustvrdio da je bio „najveća ljaga“ za Hrvatsku“.
Vauuu! Kakva izjava čovjeka kojemu pred koji tjedan dok je sjedio u počasnoj loži u Gradskom vrtu nije bolo uši skandiranje u slavu tog istog zločinačkog režima kojeg sada, tako „odlučno“ osuđuje. Naravno uz neizbježan „ali(bi)“ – spomen kardinala Stepinca koji bi, valjda, trebao biti amortizer da se odveć ne naljuti partneri i ministre iz Oreškovićeve vlade. Ili potpredsjednika Sabora Tepeša kojemu je očito – baš kao i splitskim veseljacima koji svakog 10.travnja slave Poglavnika i njegovu „tvorbu“ – „za dom spremni“ iskaz domoljublja ili pak stara hrvatska istoznačnica za dalmatinski „adio“ ili bosanski „š’a ima“.
„Moram reći da sam iznimno zabrinuta zbog ponovnog jačanja ideoloških podjela u hrvatskom društvu posebno u posljednjih nekoliko dana u vezi sa obilježavanjem sjećanja na nevine žrtve Jasenovca“, kazala je hrvatska Predsjednica. Je li to licemjere, cinizam, političko sljepilo ili možda od svega pomalo? Jer iako podjele – kojima su temeljni razlozi krivotvorenje i revizija povijesti te reahibilitacija ustaštva zbog kojeg se o nama snimaju dokumentarci – nisu počele ulaskom Kolinde Grabar Kitarović u ured na Pantovčaku, svojim ih je potezima ali i žmirenjem na događanja na terenu obilato osnažila. I opet bu, kad bu trebalo!

(Današnja kolumna Zona sumraka u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije)