Ines,
pišem ti ovo umalo bez ikakvog (ne)valjanog razloga. Možda za tebe, kao što su pisana sva ova pisma za njih, za vas, no i tek bi se moglo raditi o tome da smo proveli puno vremena zajedno, ma koliko davno je to bilo. Sve ostalo o tebi, pa i za tebe, mogu zamisliti jednom neriješenom (u tehničkom, kompozicijskom, čak i konceptualnom, a i dalje tako…) apstrakcijom, jednim apstraktom koji do dan-danas nije obješen niti na jedan zid. Onaj plača bio bi groteskna opačina u ovome slučaju, a sramu nema mjesta, baš kao niti sramoti na koju je naše, i zaista je tako bilo, djelovanje zaudaralo – na sablasnost. Da neke informacije o tebi nisu doprle do mene od strane nekih drugih ljudi, ne bih znao niti jesi li živa, baš kao što me to i dalje ne zanima, ništa o tebi me ne zanima. Bit će da pišem za tebe, a uistinu uživam u stavljanju još jednog, riječima udarenog pečata na već zapečaćeno i pohranjeno na smetlište zaborava.

Držim se plana, to kada bih imao jedan, ali držim se za tanku granu, pišem za tebe jer si bila, jednom, nekada, prije, djelić, poduži, doduše, mojeg življenja na smetlištu života. Ali, i to moram mazohistički napomenuti – bili smo tako jebeni, i sjebani, ma mladi, na trenutke, bili smo drugovi na trenutke, a bilo je tih trenutaka za oblizati se među nama, bilo ih je puno, no sa smetlišta ih neću odvoziti, dovoziti natrag u svoje biće, isuviše smrde, isuviše su istrulili, mnogi su jednostavno nestali. Ništa, ništavilo, nula bodova, ah, ti majko više od jednog djeteta; nadam se da ih nemaš sada već troje. Četvero? Ne, šalim se, to bi nilo suludo od tebe, i jedno je bilo.

Kakvi li smo samo sebični drugari nas dvoje bili, mlada lijena gamad, neću se previše komadati, to sam već i previše činio, no te su me geste i održale živim, ne bi te moglo biti manje briga taman i da te je ikako briga, jer ni mene nije briga. Kažem ti, pišem ovo za tebe zato što neki komadi smrdljivog smeća, iako više ne utječu na čovjeka kao nekad, neki ostanu, a i po tome su prigodni za napisati pismo za jedno stvarno, valjda i živo i zdravo (sumnje su opravdano plasirane) biće, čovjeka tek, osobu koja je to još tih davnih dana, tih dana kada se okrenula na dijete, nešto prije i na sebe, osobom prestala biti. Ljubavi moja u perverziji, od seksualne do životno-stilske, generalno gledajući, ovo pismo je tajna, neće biti shvaćeno, ključ tajne ću nositi u džepu do smrti, no tajna će ostati tajnom, ne da bi se perverzija skrila, svoju perverziju shvaćanja treba grliti i lizati, treba je staviti sebi pred oči, staviti na komodu, možda u stakleni ormarić.

Sve je ispalo na mjestu, kako treba, ja sam postao vlak i njegov zvižduk, posljednji poziv za ukrcavanje, i davno si se popela meni u krilo, što će reći da si sjela na sjedalo uz prozor, i sada putuješ prema zadnjoj stanici, i naći ćemo se tamo, stajat ćemo na stanici, nemoj povesti malog, a ni ostalu djecu, drugo dijete, stvarno se nadam da nisi rodila i treće, i nemoj plakati niti živčaniti, sada dok se voziš, slušaj zvižduk, trebao ti je, lako moguće i meni, jer perverzija je išla toliko duboko da nam je izrovala želuce i jetra i stvorila višak i manjak mesa na i oko kostiju i svega tu i tamo unutra, da je došla do pumpe zvane srce i pojela je za jednu dobru zabavu u striptiz klubu, i za jedan divlji seks u sobi tamo negdje pred šugavo, januarsko pariško jutro. Jao, vidiš li kako govna isplivaju sa smetlišta događajnosti!, no zaboravit ću opet i brzo, lakoćom.

Nego, stvarno, kako život ovih godina, dana, minuta? Kako djeca, ma ne zanima me, moram biti iskren, ne vjerujem u neviđeno, u prekinuto, u nevidljivo, u zaustavljeno, pokvareno, nije me briga, sve mi je više jasno da ovo nikada ne bih pisao da mi ponekad, eto ti ga na!, baš ponekad netko nešto kaže o tebi, o tvojem životu, ma sve su to prepričavanja, kojem od njih da vjerujem, ali oni, ljudi kažu nešto o tebi, o malom, pa tako i o drugom djetetu koje si rodila, pa kako si se, žao mi je, ljubavi moja perverzna, odvojila od tog tate, reci mi da je drugo dijete curica!, nije?, treće nisi rodila, kvragu!, dobro je, ali ne znam ti ja to, da mene pitaš, rekao bih da ti nikada nisi rodila dijete, pišem ovo bez namjere, samo po osjećaju, samo po ostacima sjećanja na tebe, ovima sa smetlišta naših mladih života, nikada se nisam raspitivao o tebi, nikada nakon one decembarske sablazni koju sam doživio u našem velikom zagrebačkom parku, u onoj noći, u onoj magli, kada si jedva nekako dovukla malog da se smrzavamo, da crkavamo, bez brige – svi smo tada dobrano crknuli, nedovoljno za spokoj. meni barem, ali i to se ubrzo sredilo, sam sam to sredio, sredilo me, i sređen i uređen sam do danas, manje perverzan, ili se radi o toiko intenzivnoj perverziji moje vrste da je više ne mogu doživjeti perverzijom, što me pomalo rastužuje, ako tako uistinu jest, a moglo bi biti – jedna, sada već subliminarna perverzija, tajna!

Što si učinila od sebe, Ines? Sa sobom? Postala ona koju nisi mogla niti zamišljati kao opciju otvorenu za postati, svoja majka? Jel ona živa, ne zanima me, ali dobro i brzo sada tipkam, s dva i pol prsta. Vrat me boli za poludit, to ću dijelom pripisati tebi, tvojoj odsutnosti, i zaboraviti dok prožvačem, kao krava, jer mi smo krave, ljubavi moja koja se vozi vlakom prema zadnjoj stanici, paklenoj, sporo i sigurno, na kojoj se nećemo vidjeti, nećemo se poznavati, biti ćemo tamo. A ja ti želim sreću, ja želim da nisi čula zvižduk/poziv, no jesi, tada je fasada na kući u koju si se sakrila s djetetom, pa s djecom, ili kako je već bilo, tada je počela otpadati. Tako su mi rekli ljudi, da imaš rupe u fasadi, na fasadi, kako li već se to kaže, ah, postaje mi dosadno, nemam previše od svega o tebi, za tebe napisati, iako bih imao toliko toga da ovo pismo nikada ne bih završio, ali ne bavim se prepričavanjima, to sam ti već rekao.

Ti si, perverzno moje, vidjela drugog mene. Rijetko tko je toga vidio, možeš mi i ne moraš i nemoj vjerovati, Ines! Zumbuli!, voljela si zumbule, eto ti ga opet, smrdljivo memorijsko smeće!, mora da mi zato tako jako zaudara smrad zumbula. Nebitno, zumbuli su divni, za razliku od nas, kako onda, tako i sada, daleko smo mi od divnog, beba, predaleko, tamo gdje smo i bili i ostali. Da, kako je mali, onaj kojeg si prvog rodila, kao u filmu ”Točno u podne”, minutu-dvije nakon podneva – točno u podne. Smijem se naglas, kako li je samo lako čuti zvižduk, kako lako imati drugaricu-ljubavnicu, kako li je samo lako stvoriti dijete, jednako kao i teško, nije mi trebalo ovo pisati, možda je bilo neophodno, možda samo zgodno; da, kada bih si svjesno lagao. Koliko ti sad ima onaj mali, deset, trinaest godina, Ines, moje mišljenje je da je pomalo nervozan momak, nemoj opet izluditi, drži se, uspij!, izdrži!, nitko neće opet prošetati alejom da te izvadi van, nemoj se osuditi na ludost, vlak, dapače, zadnja stanica je tvoj, pa i moj cilj, nema planiranja, samo se voziš, kao čovjek. Jao, kako li je sve ovo tajnovito, kriptično, svima će ipak sve biti nejasno, ali osjetno i shvatljivo, jer nije uopće hermetično, sve ovisi hoće li čitati. Ti nećeš. Ti ne znaš ni tko si, ni ja ne znam tko si, odavno ne znam, ali, eto, Ines, perverzna majka, perverzna ljubavnica, nimalo perverzna kuharica. Ni ja ne znam tko sam.

Ponekad mi kažu o tebi. Pa što si učinila od sebe i sa sobom, Ines?

Ja sam rodio monstruma u sebi, samorodio sam ga, uz sitnu prijateljsku pomoć. Ali idem, sada idem, pa i kroz ove riječi, prema tome da ga odstranim iz sebe, inače ću sigurno stajati na toj zadnjoj stanici, nisam rekao kada, stajat ću ubrzo, vrijeme varira u brzini, dojam ga prevari, mi volimo dojmove, a ti i ja smo voljeli slike, pokretne i žive, to bi nas uvijek napalilo, Ines, sjećaš li se?, jasno da se ne sjećaš i sjećaš, ne znam ja u kakvom si ti stanju, ne znam ja puno toga za tebe niti za tvojeg malog, i drugog, ili drugu, treće, dijete, pobogu!, ima li kraja tvojoj perverziji? Ljubavi, nadam se da nema, iskreno se nadam da nema. Eto ti tog pisma za tebe, od jedne krave drugoj, to je sve što smo bili, perverzno moje, ti i ja, dvije krave.

Kruno, tvoj i svoj monstrum