Uz godišnjicu odlaska Maje Milčec

Prije godinu dana preminula je naša kolegica i spisateljica Maja Milčec, otišla je nedugo nakon svoga oca, mog prijatelja Zvonimira, zagrebačkog kroničara i legendarna novinara i pisca. Maja je objavila samo jedan roman, također nedugo prije smrti, u kojem se nalaze i iščitavaju i mnogi autobiografski detalji, opjevava Zapruđe i punk, novi val i ono lice Zagreba i njegovih ulica koje nema nikakve veze sa prikazima provincijalna i rustikalna mentaliteta. Energična i hrabra u svojim izrazima i temama, tražeći mogućnost ljubavi u Gradu koji polako nestaje zajedno sa svim nama iznenada je nestala Maja. Ostavila nas je doslovno preko noći, na prvo kako se kaže, zbunjene i nespremne na njezin odlazak. Sada oblježavamo godišnjicu kako je nema. Davor Schunk poslao je više verzija ilustracija koje je radio za njezin roman, a Sandra Pocrnić Mlakar koji je isti uredila opisala je kako je nastala naslovnica te knjige. Doajen proze u trapericama Alojz Majetić dao je svoju recenziju Majina romana, a na kraju priloga nekoliko je odlomaka zanimljiva i tipična Majina rukopisa. (m. g.)

Kako je nastala naslovnica romana “Odakle da počnem”

Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Kod romana domaćih autora poseban je izazov raditi naslovnicu. Likovnim motivom treba prikazati atmosferu romana, reći nešto o stilu, publiku kojoj je roman namijenjen pozvati da uzme knjigu u ruke, prolista je, možda odluči kupiti. Svi na uredničkom kolegiju u Profilu znali smo da naslovnica romana “Odakle da počnem” Maje Milčec treba biti posebna, drukčija, rokerska, pankerska, tu nedgdje. Ali kako izraziti tu pobunu Majinog stila i rečenice nismo znali. Trebalo je biti “malo kreativan”, formulirao je to tadašnji glavni urednik Maroje Mihovilović.

Maja je htjela da na naslovnici bude Zapruđe i njegova dva prepoznatljiva nebodera. Pa smo našli fotografije Siniše Kanižaja Zapruđe by night, koja je bila najbliža našoj ideji. Dizajneri u Studiju 2M pokušali su na nju namontirati pankerska prljavoružičasta slova s albuma Ramonesa. Nije bilo dobro. Mirna fotografija nije podnosila agresivnu grafičku intervenciju. Rok je isticao, rješenje nije ni na vidiku, padalo mi je već na um da trebamo potražiti dizajnere naslovnica rock-albuma – možda netko tko je radio omote za Pips Chips Videoklips bude kreativniji od mene!

S Davorom Šunkom počela sam se družiti otprilike u isto doba kad i s Majom. Paradoksalno, povezao nas je fejs. Šunk i ja, oboje Virovitičani, čak i generacijski relativno bliski – štoviše, čak i u zajedničkom izdavačkom poslu – znali smo se zapravo iz školskih dana, ali nikad nismo surađivali, niti smo se sreli na nekom projektu. Preko facebooka povezao nas je Predrag Subanović, zajednički virovitički prijatelj koji je 1991. odselio iz Virovitice. “Šunka tikaj opušteno”, uputio me je Predrag. Ipak, Šunk i ja ostali smo distancirano “na vi”, više povezani profesionalno nego zavičajno, više oprezni nego prisni, možda čak iz bojazni da ne narušimo taj naš krhki prijateljsko-kolegijalni odnos koji zapravo nema nekog čvrstog rezona.

No, sve što sam čula o Šunku od svojih virovitičkih prijatelja, pokazalo se točno – dijabolično talentiran i težak za suradnju. No, njegova “Sitna proza” u kojoj je pokazao raskoš svog talenta i izložba grafika u klubu O’grada Silvije Šesto bile su iznad svih mojih očekivanja.

Imam neku kolekcionarsku osobinu, pokazalo se u mom uredničkom radu da nije sasvim bezvezna. Talente koje srećem i upoznajem volim držati pri ruci. Kao u priči o Dugonji, Trbonji i Vidonji – kad sretnem ljude neobičnog, izraženog talenta, volim ih čuvati, da me prate na putu. Neće mi možda zatrebati baš netko tko može popiti jezero, hodati koracima od sedam milja ili vidjeti preko sedam gora i sedam mora – ali nikad se ne zna! Zato sam Šunka držala pri ruci. Divila sam se njegovom talentu i bila sam sigurna da ću se nečega dosjetiti kako bih ga mogla iskoristiti. Čak sam si uzela pravo da svoje virovitičke kolege koji su s njim bili dobri uzmem na red što me prije nisu s njim upoznali! Pozivala sam ga na sastanke, iznosila prijedloge, išla mu na živce onako kako ja to znam kad ne mogu formulirati ideju već nagađam i do rješenja nastojim doći raspravom s manje ili više strpljivim sugovornicima. Šunk kao autor Majine naslovnice? Ne, previše je kompliciran, a mi previše ne znamo što hoćemo, teško bi to išlo. Na njegovoj se svakoj crti vidi da ima veze s mozgom, komentirala sam ga s Majom. Ali Šunk kao autor naslovnice? Ne, nažalost, to je nemoguće.

I ne bi od svega toga bilo ništa, da tih dana nisam Šunka prošetala po Profilovim hodnicima i upoznala ga s kolegama, tek toliko da ga uzmu u obzir negdje u budućnosti. Slala sam urednicima njegove skice i tada aktualnog Profesora Balthazara, možda će ga oni negdje iskoristiti, kad ja ne mogu. Jer, kao dva i dva su četiri, bila sam sigurna da naslovnice knjiga vape za tako snažnim izrazom kao što je Šunkov.

I u tim traženjima nekim se čudom na kolegiju pojavi ideja – A zašto tvoj Šunk ne bi napravio naslovnicu?

Uhvatim se ja za tu ideju i ne puštam. Samo odglumim bezvoljno: “Dobro, kad već ne može drukčije, pitat ću ga.”

Mene je veselio takav razvoj događaja, ali Maja je skakala od sreće kad je čula da Šunk radi naslovnicu! To je to! Njih dvoje su kao umjetnički brat i sestra po kuženju stvari, objašnjavala mi je. On ima urbani senzibilitet koji nam treba, njegova naslovnica za “Odakle da počnem” je najbolji mogući izbor!

Kakve su njih dvoje imali ideje o toj naslovnici, ne znam. No, ne uzimam u obzir to što se znaju, senzibilitet i umjetničko bratstvo, nego tjeram dalje profesionalno – u nekoliko riječi napišem Šunku u mailu kakva bi naslovnica trebala biti. Na naslovnici djevojka, može biti i slična Maji, punkerica, i Zapruđe iza nje. Neboderi koji su prepoznatljivi, zapruđanski, ali istodobno mogu biti i četvrt bilo kojeg modernog grada.

U roku četiri dana, Šunk je poslao prve skice. Dva su bila dominantna motiva – portret djevojke koja je očito podsjećala na Maju i nadrealistička slika djevojke čija kosa leprša iznad Zapruđa u crvenom zalasku sunca. Maja dobiva sve skice, oduševljena je, ali smirujem je. Moramo čekati odluku Profilovog kolegija. Druga, konačno je odlučeno.

Meni obično lakne u tim situacijama kad napipamo trag do naslovnice. Još malo i gotovo, idemo dalje. Autorica je zadovoljna, ilustrator je zadovoljan, kolegij je zadovoljan, a to je i razlog da urednica bude zadovoljna. Rutinski, pošaljem Šunku mail da nam na naslovnici treba okrugli žig u kojem će biti nadnaslov romana i stvar smatram riješenom.

Stiže Šunkovo rješenje.

Iznad naslova crvena zvijezda.

To je Converse, to je punk, njegovo je objašnjenje.

Maja je zadovoljna, Šunk zna što radi.

Ali ja ne mogu s crvenom zvijezdom ni pred kolegij, kamoli pred publiku. Jest da je punk roman, ali knjigu treba približiti mainstreamu da i se prodavala. Ne možemo svakome tko posegne za tom knjigom na polici objašnjavati da crvena zvijezda ne znači ono što on misli da znači! Nego da je to punk.

Nemam običaj nazivati kolege iz tima, obično sve rješavamo mailovima. Ali ovaj put nazvala sam Šunka, po cijenu našeg krhkog prijateljstva. Da makne tu zvijezdu, ne može tako.

Tu se Šunk postavio na zadnje noge. Ne mogu ja to tako, ni ne znam što hoću, a on treba pogoditi moje želje. I kad napravi, nisam zadovoljna. I što ja mislim koliko takav rad može koštati, ne radi on inače s takvima kao što sam ja.

I da što ja imam protiv zvijezde, pa nije stavio svastiku!

Maja me je tješila preko telefona. Smirit će se on, nije on takav, vidjet ćeš sve bu dobro, malo se pravi važan, proći će ga…

A ja sam pala u depresiju. Nisam znala koji je sljedeći korak. Moram pred kolegij sa zvijezdom. Oni će to rješenje odbiti. Možda će odbiti i Šunka, a ja ću s naslovnicom “Odakle da počnem” opet biti na početku.

No moja najcrnja predviđanja ipak se nisu obistinila. Isprintala sam naslovnicu u boji i stavila je na stol. Kolegij u čudu. Zvijezda ne dolazi u obzir, naravno. Ali i cijela naslovnica je preintenzivna, treba je smiriti. Dobro, Šunk je i dalje u igri, tješim samu sebe, iako nemam pojma hoće li on uopće nakon svega htjeti sa mnom razgovarati. Studio koji oblikuje naslovnicu preuzima ilustraciju.

Između čekića i nakovnja, povežem ja Šunka i Studio2m da riješe tehnikalije i povlačim se da ne bude puno baba.

Maja mi je poslije rekla da se bojala za mene u toj fazi. Previše sam ja to sve uzela k srcu,. Bilo mi je stalo da “Odakle da počenem” ima najbolje naslovnicu, znala sam da je Šunk najbolje rješenje, a sad se cijela ta konstrukcija ljuljala. Za mene, bilo je to previše neizvjesnosti.

No, nije bilo gotovo.

Kad je vidio naslovnicu kako ju je “smirio” Studio2m, Šunk mi je preko telefona skresao u uho sve što me ide. Tko mi je kriv što sam ga zvala. Otrpjela sam junački, sve u službi višeg cilja. I uputila ga da se dogovori izravno s glavnim urednikom.

Dogovorili su se, vidjela sam poslije. Naslovnica koja je izašla rezultat je tog dogovora.

Za Maju, njezina knjiga imala je naslovnicu i sve što poslije s njom bude manje je važno. Prava naslovnica “Odakle da počnem” za nju je bila prva, crvena, pankerska, sa zvijezdom. Stavila ju je na fejs, pa sam je molila da je makne. Knjigu je teško istaknuti u medijskom kaosu i kad ima jednu naslovnicu. A kamoli nekoliko, kao “Odakle da počnem”.

 Snaga talenta uvijek pobjeđuje svaku dogmu

Piše: Alojz Majetić 

Postmodernizam nas je suočio s vrlo različitim – kako vole reći teoretičari – književnim modelima. U nastojanjima da udovolje etabliranim uzusima autori podliježu toj školi modelarstva koja je postala sama sebi svrhom, usudio bih se reći da vlada proizvodnja tekstova po ključu model radi modela. Čovjek više nije stil – čovjek je model. Pisanje bez stilske prepoznatljivosti opće je prihvaćeni kriterij, pogotovo radi toga što se čitatelj ne mora baviti rafiniranim vrijednostima književnog djela.

Ostaje, međutim, otvoreno pitanje može li književnost postojati bez stilske vrsnoće.

Maja Milčec već od prvih rečenica ističe se izrazitom stilskom svojstvenošću. Po nervu urbane strukture nastavlja se na pisce koje je Aleksandar Flaker označio kao pisce proze

u trapericama, koji su književni jezični standard proširili govornim jezikom i tako ga učinili življim i životnijim.

Autorica je tadašnji sleng aktualizirala jezikom novijih generacija i unijela nemir u standard, ali time i novu živost. Polemike koje se vrte oko purizma u hrvatskom književnom jeziku bivaju zasjenjene upravo perima/tipkovnicama što proizvode tekstove kakve iščitavamo na stranicama romana Odakle da počnem Maje Milčec. Svaka katedarska rasprava začas bude poražena sa samo nekoliko rečenica. Snaga talenta uvijek pobjeđuje snagu svake, pa i jezične dogme.

Obično nedjeljno dopodne ovako će opisati: „Istuširam se i stavljam Blood Sugar Sex Magic. Suck My Kiss. Sviđa mi se baš na toj stvari. Susjedova djeca urlaju, a onda i susjedi počnu, pa još i onaj frik koji kosi travu samo nedjeljom, popizdim i nafrljim muziku do daske…“ Autorica ne gubi vrijeme i riječi na prošlostoljetne deskripcije, ide ravno u sridu. Urbani jezik traži i urbanu mobilnost. Milčecova ne oklijeva, dinamikom spota niže prizore i opservacije. Njen ekšn ne poznaje prazni hod. Čitajući gledamo filmske kadrove koji se munjevito smjenjuju i sugestivno govore o vremenu koje je svuda oko nas, o duhu vremena u kojem

živimo, o stvarnosti koja je jača od fikcije.

Zajedno s Barbarom Meštek i čitatelj ulazi u njen krug prijatelja, znanaca, rodbine, ali i ljudi koje glavna junakinja tek upoznaje. Autorica čitatelja tretira kao svog prijatelja ili rođaka, svijet jednostavno doživljava zajedno s njim.

Čitatelj se začas nađe u autoričinom svijetu i živi u njemu kao u svojoj stvarnosti. Maja Milčec to postiže jednostavnim otvorenim načinom komunikacije bez trunke forsiranja, nametanja ili dociranja. Kod nje nema glumatanja, stvarnost je takva kakva jest i mi smo jednostavno u njoj kao u stvarnosti jednako stvarnoj koliko je to bila i naša stvarnost prije čitanja. Čitatelj živi autoričinu stvarnost, njegov suživot se podrazumijeva.

“I tak, pijuckamo žuju i igramo igru istine i već mi postaje pomalo dosadno, kad me Tomfa pita da kaj bi ja na ovom svijetu promijenila kad bih imala tu moć i kompetenciju,

jer da ionak se stalno bunim.

Sve, kažem ja. Jebeno SVE. I grad i spol i tebe i ovaj fejs, i ovu državu i planetu i svemir i meteore i crne rupe i velike praskove, religije i klimatske pojaseve i žive i mrtve i učinila bih sve, ama baš sve samo da mogu otići odavde.

I kad bih otišla, sve bih ostavila tu i nikom se ne bih javljala, ni tebi ni Goranu, ni starcima, a mobitel bi bacila u kontejner i zaboravila sve adrese, brojeve, face i ljude, kućne ljubimce i aute, ključeve, struju, plin, račune, vodu, ručnike, cipele i satove, frizure i parfeme, tramvajske karte, te-ve programe, antene, rakete, gradove, države, biljke. Sve.

I tako da budem u hibernaciji jedno godinu dana i onda se vratim napunjena ko nova baterija, otvorim svoj atelje u nekom dobrom penthausu na Zelenom valu, atelje za gluposti i snove, s najmanje tri kompa i četiri-pet laptopa, s jacuzzijem i širokim pogledom na grad, nek se vidi raskoš.

Mogu to i u Zapruđu, al nekako mi je više fora dauntaun.

Penthaus bih obojila u CMYK boje, naravno, s puno žute i cijan-plave na stropovima da mi prva stvar koju bih ujutro ugledala bude nebo. Sunčano i plavo. Nezemaljski posuto

zvjezdicama.„

Roman Odakle da počnem nije samo preslika stvari i gradskih pejzaža, jer gotovo nehotice ulazimo ispod stvari, ispod krajolika – dodirujemo samu bit Barbare Meštek bačene u žrvanj, budimo patetični, zbunjenog 21. stoljeća. Zajedno s Barbarom i čitatelj se pita, kao nekoć davno Pasternak: „Koje je stoljeće vani?“ Globalizacijski procesi ruku pod ruku s Barbarom ne znaju što će biti sutra, kamo pojedinci i narodi trče, na kojim od nekoliko tisuća ciljeva će biti prvi, a na kojim tisućama zadnji. Postupno se spuštamo u krugove pakla slaveći roćkase, godišnjice, blagdane i praznike,decibeli nedefiniranih poruka nas zaglušuju, domovina leži

kao zgaženi ljubimac nasred neke ceste za koju i ne znamo kamo vodi:

„Sjedim s Micikom na podu u potpunom mraku jedine i prostrane dnevne sobe. Bosa sam i ne pada mi na pamet navući tople sokne jer zapravo i ne osjećam zimu. Ništa osim

grozne boli ne osjećam. Slušam svoje promuklo disanje, a Micika prede. Vani u parku i na ulici fijuču petarde, djeca ciču od veselja, bebe plaču, ljudi razgovaraju. Svi nešto rade,

nekamo idu, s nekim su, slave, razgovaraju, seksaju se, tko zna, dogovaraju, prepiru ili možda maze. I svi pjevaju What a Wonderfull World. Mrak u sobi, mrak u mojoj glavi. Boli. Micika mi se umiljava. Osjeti životinja kad je čovjek u bedu. Zaronim licem u njeno krzno i sklupčam se.“

Maja Milčec spasit će svoju junakinju Barbaru Meštek. U međuvremenu ni Barbara ni čitatelj neće znati što će se dogoditi u kancelariji javnog bilježnika. U sveigrivosti krije se autoričina vještina pomoću koje roba pretvara u pobjednika.

Autoričin Spartak se bori i gubi mnoge bitke, ali ne gubi posljednju bitku. Njen Spartak je osim toga žensko. Ne služi se mačevima i fizičkom snagom. Muška sredstva borbe nisu više svrsishodan alat. Spisateljica otkriva sredstva do kojih prodire samo ženska duša. Zbog toga bih preporučio da za romanom Odakle da počnem posegnu i muške ruke ne bi li se bolje razumjelo od kojih su sve tkiva one koje su došle s Venere. Mi Marsijanci morat ćemo prihvatiti da nas 21. stoljeće može koječemu podučiti, možda prije svega da naše borbe s bikovima sve više postaju prošlost.

Pripovjedačku vještinu Maja Milčec pokazuje i kad govori o osnivanju ženskog benda u kojem je svaka od članica doista posebni lik sa svojom krivudavom sudbinom. Prvi susret glavne junakinje s budućom sviračicom Teom kao da je izvučen s dna zagrebačkog noćnog života:

„Teu sam upoznala u Jabuci. Imala je najljepšu crnu kosu koju sam u životu vidjela i bila pijana ko majka. Ljubila me i grlila za šankom, a meni je bilo tako neugodno da sam zamolila dečke da ju maknu od mene, odfuraju nekud, bilo kud, na plesni podij, na štenge, samo dalje od mene. Sjećam se da je na sebi imala preusku zelenu majicu na bretele koja joj je još više isticala šlaufove špekeca i pivsku škembu, a nije isključeno i da se ženska voljela prejedati. Bucmasta faca sjajila joj se od viška masnoće na koži, a tekući puder bio odvratno taman za njenu bijelu, alabaster-svijetlu put i neuredno nanesen, kao špahtlom. Bila je slika i prilika cure, žene srednjih godina, bez ambicija, kojoj nije stalo više ni do čega. Sjećam se da je, kad smo išli doma, negdje oko pol četiri, Tea još sjedila na stepenicama i, kad sam prošla pored nje, ščepala me za ruku i rekla mi hvala.“

Stela će kasnije rasturati bubnjeve, Franka će pak njegovati prste na rukama da ne kvari dojam sjajne svirke na klavijaturi. Barbara će pronaći rupu u kojoj će bend vježbati: „Idemo na probu. Dragec i Muha nam pomažu furat instrumente, a Mali nosi krpe, hampere i usisavač. Veli da nema štakora, par miševa je vidio samo, ali poslao je unutra Prugastoga (mačak) da ih sredi. Bubnjevi su ko novi još, mikrofon radi, samo te naslage prašine, piljevine i čađe treba maknuti i rupa je spremna.“ Kvartet što ga čine programerica, prodavačica u voćarni, novinarka i pravnica doseže zavidnu razinu i dobiva prve angažmane.

Roman po opisima nastajanja i razvijanja ženskog benda ima uvjerljivost priručnika jer autorica očito poznaje sve komponente koje čine jednu ovako osjetljivu cjelinu. Maja Milčec ovladala je vještinom kojom je Arthur Hailey opisivao aerodrom, hotel ili bolnicu toliko znalački i uvjerljivo da su njegovi romani mogli služiti za svladavanje tamošnjih brojnih zadataka i organizacijskih struktura. Ako želimo, roman Odakle da počnem možemo čitati i kao udžbenik iz bendologije!

Maja Milčec i njena Barbara Meštek neodoljivo su zagrebačke. Pisci, i rođeni Zagrepčani i dojdeki, bili prva ili četvrta generacija, jednostavno imaju ili nemaju taj zagrebački kod u svojem kreativnom procesoru. Nije riječ o purgerstvu, koje je samo simplificirana naljepnica na determiniranom ali neuhvatljivom urbanom duhu koji, da parafraziram Paula Coelhoa, razgovara s dušom grada. I na svjetskoj književnoj sceni malo je pisaca koji nas već na prvim stranicama zgrabe za rukav i odvedu u paralelne rajeve i paklena vretena urbane betonske pastorale. Takav je, primjerice, John Dos Passos koji nas kroz Manhattan Transfer vodi tako sugestivno da nam se kao kroz neki déjà vu pričinjaju njujorške Trešnjevke ili Draškovićeve. Među mlađima takav je mađarski prozaik i dramatičar János Háy, koji kao da je odrastao u Kustošiji i trusio pivo u Gavelli!

Duša Zagreba stvorila je dušu romana Odakle da počnem.

Stil je duša romana!

Pravi autor pokorava se tim dvjema dušama.

Tako nastaju knjige koje pjevaju i zlo ne misle.

Maja Milčec: Odakle da počnem (Odlomci)

Promatram ga. Htjela ja to ili ne htjela priznati, jebeno je zgodan. Ima nešto u toj njegovoj šlampavo razbarušenoj poludugoj tamnoj kosi i tim djetinjim plavim očima. Gad. Koji sam ja mazohist…

Kao da mi čita misli, nježno me gricne za vrat i usnama polako prelazi na moje lice. A onda me sočno poljubi svojim punim usnama od kojih mi uvijek zastaje dah. Stresem se. A onda mu se prepustim. Ljubimo se na lavabou. Osjećam njegov dlan na svojim leđima kako klizi prema dolje. Gad. Poznaje dobro sve moje erogene zone.

– Dosta, Gorane, rano ustajem.

– Da, pa kaj?

– Gorann..ne.. Ne iživljavaj se na meni! Boli! Sadistu jedan! Nađi si Justinu i…

Nježni poljupci me ušutkaju i zaklopim oči. Mrcina me ljubi posvuda. A onda promrlja:

– Što da radim s tobom, mala?

Uvijek to kaže. Prstima mi raščešljava kosu i gleda me.

– Lijepa si.

I ajde, Barb, ti sad njega mrzi. Kako sam slaba. Prokleto sam slaba kad je Goran u pitanju. Govori mi da sam luđakinja, da se moram liječiti, da sam luzer, depresivac, nesposobna, naporna i histerična, prijeti mi prekidom ako s fejsa ne obrišem neke muške profile koji mu se ne sviđaju, pakira se, odlazi, vraća se, prijeti, pa je dobar i maza. Kuha. Sprema i čisti stan. Pegla naš veš. Ne znam. Volim ga. Nadam se da mi je ostalo još nešto od mozga, ako ga srce u međuvremenu nije pojelo. Kvragu.

A on, ljubomoran je. I ja sam pomalo, samo to vješto prikrivam.

^***

Od očaja ne znam više kud bih sama sa sobom pa odlučujem pisati. Neka boli. Disciplina. E, da, lijekovi. Pils, pils, pils. Pills for Thrills. A ima i cuge tu negdje. Rano je, ali koga briga?!

Dakle, jesu li samci sretni? Malo votke i dva žuta još. Za moju temu. Za samce. Za ostavljene djevojke, za mladenke ostavljene pred olatrom, za luzere i sve ljubavne luzere i luzerice ever.

JESU LI SAMCI SRETNI? RETERDIRANE NAKAZE ILI JOŠTE IMA NADE I ZA NJIH? POSVEĆENO GOSPODINU GORANU ŠOŠTARU, PROKLETNIKU I SADISTU. GADU. LESI, KAM HOUM, MRZIM SAMCE.

Tipkovnica je meka i podatna pod mojim prstima, pa počnem tipkati iz glave.

„…..Samce, tj. luzere, a pogotovo žene, ostavljene ili zgažene jadnice, često prikazujemo kao retardirane nakaze, jadne osobe kojima nešto nedostaje – poseban gen za partnerstvo bez kojega ne mogu biti sretni. Kakva zabluda?! Jedino što tim luzerima nedostaje jest partner, i to samo zato što sami tako postavljaju stvari….“

Sranje.

…Ako se rano ujutro nikome ne morate pravdati zbog toga što ste opet popušili sve cigarete ili popilui svu kavu u kući , a niste kupili novu šteku, tj. pakiranje. Ako se možete bilo kad tuširati jer je kupaonica uvijek slobodna i samo vaša. Ako druge nazivate kada to želite, a ne kada to morate. Ako ne morate paziti da ne stvarate buku kada kasno dođete kući kako ne biste nekoga probudili. Ako i sedamnaesti put možete pogledati istu blesavu romantičnu komediju jer nema nekoga uz vas da vam kvoca jer bi želio gledati nogomet ili nešto drugo. Ako cijelu noć možete spavati pokriveni jer nema nikoga tko bi povukao poplun na svoju stranu kreveta.

Ukratko, ako ne morate usmjeravati svoju pažnju ni na koga zato što ste sami i zato što u tome možete istinski uživati, onda to znači da ste sretni u vlastitoj samoći….

A činjenice, Barb? Evo, šefice Meštek.

…Sve više mladih žena stanuje u kućanstvu koje ima samo jednog člana. U Hrvatskoj je otprilike 377.000 samačkih kućanstava, a procjenjuje se da diljem svijeta 277 milijuna ljudi žive kao samci.

Jebo ti pas mater i životu.

 ^***

Nije da se hvalim, ali kao horoskopska krava, uz još tri takve rogate bikice u bendu, imam najbolji bend u Zagrebu, a i šire. Ne marim baš nešto za horoskop, ali ipak ima nešto u tome, ma ima ziher.

Ta mi pomisao izmami širok osmijeh na licu. Četiri bika! Bikice, kako god. Četiri asa! Ima da rasturimo sve one balave Rin Tin Bum Tres Breskvica klince iz Dugava i Zaprešića. Četiri rogate opake cure from litl vilidž Zapruđe, Kroejša, na londonskoj vembli areni rasturaju rokenrol. Barbara je kraljica limenki i podzemnih voda. Ima da nas ima. O, još kako. Jašta.

Adrenalin. Puca me. O da.

I-te-ka-ko.

Što ću imat na sebi, jao što ću imat, ne znam, al je ova Tea dosadna. Čekaj, ženo, di je još to. Al jedno je ziher, a to je da ću obući marte i gore sve crno. Sad dal tajice il crne trapke il onu “vojničku” maskirnu minicu u kombinaciji s crnim. Kosa ko uvijek, razbarušena blago i raspuštena. Bez gela. Morat ću jedino puno regeneratora stavit da mi se oporavi jadna kosa od nedavnog masakra hidrogenom i izbrijavanja britvom.

Pita Tea hoće li se vidjet njen trbuščić. Tea, majketi, trudna si tek četiri tjedna, ajd se strpi malo, šta me gnjaviš. Ah, te trudnice. Franka me skužila. Jesam, pa što?! Malo zavidna Tei. Jaka svar. Šta Franku boli ona stvar o čemu ja razmišljam, fakat, bavim se pizdarijama umjesto da se uhvatim posla i završim ovaj jebeno dosadni članak o badićima za ovo ljeto. Nosi se žuto. Vauuu, strašnoooo. Jebe mi se. Ja sam plavuša. Jao, Peg, ne budi tako doslovna. Nisam glupa ko plavuša, nit to želim reći, a bogami ni – biti. Samo rekoh da normalnim, “regularnim” plavušama, ne nužno i glupim, žuto baš i nije neka fora. Peg. Fff. I daj prestani igrat tu jebenu “dajmond raš” igricu, il ću dobit mlade.

I da – ako me novinari, moš mislit, ne fakat, ako ćemo davat kakve izjave o bendu i te stvari, fotkat se i slično, ja ću ponovit onu dobru foru od Cher, bar mislim.

Ja sam kao traktor, ako naletim na zid, vraćam se i mijenjam smjer: mislim da mi je najveća vrlina to što nikad ne odustajem.

^{Ilustracije: Davor Schunk}