Potaknuta izjavom službenice i stručnjakinje N. J. koja kaže , sa stanovišta struke “Mi radimo ono što kaže država”. Meni to zvuči sablažljivo, na granici nevjerojatnog. Jer u nekom famoznom kontekstu, na koji se svi pozivaju, riječ “država” ovdje je metonimija za “svemoćnu vlast”, pred kojom nema pogovora. Građani takve države su ovce, kojima se vlast po potrebi obraća i veli: “Klekni, ovco, da te ošišam, tvoja vuna je moja!”. Na žalost, upravo pasivnost, “zort” i krivo shvaćanje države , pomažu množenju takvih paradoksalnih situacija.

Držim da je država prihvatljiva jedino u anti-bodenovskom konceptu, dakle, umjesto “Država, to sam JA!” može biti samo i jedino: “Država, to smo MI!”. Državu čine: prostor, materijalna i prirodna dobra, potencijali, krajolici, ljudi, jezik, kulturološke i etničke raznolikosti, pa tek u drugom redu povijest, naslijeđe, etnografija,kultiviran krajolik, gradovi, naselja, pojedinosti svih fela. Čovjek može voljeti svoj zavičaj, domovinu, prostor, no ne mora osjećati nikakvu strast prema “državi”, kao okviru u kome trajno prebiva i opstoji. Svojom radnom energijom i sposobnostima može je bogatiti, čak proslavljati, na principu uzvratnosti: da ona to vidi, vrednuje i nagradi. Država i domovina nisu “posvećeni” pojmovi, pa M. Yourcenar s pravom može reći: “Knjige su bile moja prava domovina”, a da pri tom ne ispadne NEDOMOLJUBNA Francuskinja i “izdajica svoga naroda”.

Državom upravlja skupina javnih službenika, podijeljena po resorima, organizirana u nekom sistemu nadzora i odgovornosti. Tek u drugom redu dolaze njihova stranačka, ideološka, svjetonazorna i ostala opredjeljenja, koja su često samo “kamen spoticanja” u obnašanju mandatnih poslova i dužnosti. Ta privilegirana i predobro plaćena skupina, ne uvijek najsposobnijih ni najpametnijih ljudi u državi, ne smije sprečavati glas struke ni stručnu inicijativu u specifičnim pitanjima odvijanja javnoga života. Na kritiku i drugačije mišljenje ne smije reagirati prijetnjama i sankcijama, jer takvo ponašanje vodi izravno u diktaturu.Kao što je ČOVJEK iznad države, tako je i STRUKA iznad dnevno-političkih ciljeva, a ČOVJEČNOST, ISTINOLJUBIVOST, TOLERANCIJA stoje iznad svakog demonstrativnog i deklarativnog domoljublja.

Stoga je, kao ostatak rojalističkog shvaćanja države, veoma smiješna pompa, manekensko paradiranje u svečarskim zgodama, patetika u govorima, tamjansko potkađivanje “obožavanoj Predsjednici” i nacionalno vrenje i stadionsko mobiliziranje bez ikakvih razloga. Ili mahanje križićem u grudnom razdjeljku i ponosno isticanje svoje RKT pripadnosti, u jednoj sekularnoj državi, gdje nitko to niti osporava niti dovodi u pitanje. Isto tako, smiješno je i začudno nekritično odobravanje slučajnom prokuristu na baterije, i skupini provincijskih arivista, izabranih da nas “izvuku iz velike krize”, u koju su nas upravo njihovi klonovi u prethodnim garniturama gurnuli.Iz otužne slike države koja se čaporcima i noktima drži jedne preživjele koncepcije, crpeći moć upravo iz zorta, nesnalaženja i straha od prokazivanja i “gubitka položaja” proizlazi ovo ŠIŠANJE BEZ KRAJA. Ovce bleje, vuna se gomila, smrzavanje od zime upravo nam predstoji.