POSJETA GROBU EMILY DICKINSON S ROBERTOM FRANCISOM

Crna željezna ograda zatvara humak, sa svojim ovalima tankoćutnim poput ružinih latica.
Nalikuju onim prozorima kapele na najvećem aranskom otoku, napravljenim tako uskima
u četvrtom stoljeću, kako ne bi propuštali previše kiše…Travanj je, jasan, vedar i suh.
Čuperci trave niču oko  obližnjih nadgrobnih ploča.

Kuća  Dickinsonovih nije daleko. Došla je ovamo, veli Robert, jednoga dana u pedeset
i šestoj godini, a nosila su je naizmjence šestorica irskih radnika, budući da je brat
odbio povjeriti njeno tijelo pogrebniku.Lijes je bio potamnjen ljubičicama i borovim
grančicama, koje pokrivahu tu ogromnu razdaljinu između stamene kuće Dickinsonovih
i ove čestice zemlje…

Razdaljina je ogromna , dionica na kojoj se Sotona i njegovi pomagači uzdižu i padaju,
oh, pusti prostori, razdaljine između zvijezda, između vremena kad se prva ljubav osjeti
u rukavima oprave, i smrti osobe koja je boravila u toj sobi…razmak između stopala i
glave dok ležiš, distanca između majke i oca, koju oklijevajući prelazimo.

Moje familijarno obraćanje “pomrčini jutra koju nazivaju “Ocem””. svatko je od nas
prošao tu razdaljinu po noći, glavinjajući iz sna na rukama i koljenima, zapanjeni što
vidjesmo humak na zemlji, gdje zamišljasmo naći kapelicu…to je travnata uzvisina.
I mi se mučno uspinjasmo iz sna, držeći se za nju vlastitim rukama…

Prepjev s engleskog: Božica Jelušić  / Foto: A. Dugina, Arboretum Opeka