Piše: Thomas Assheuer

Kad je 1989. godine komunizam jecajući nestao sa svjetske pozornice, na nju je stupila šaka desno-konzervativnih intelektualaca slaveći pad Zida kao znak koji im je uputila povijest. Njemačka sad više nije američki protektorat već suverena i samosvjesna nacija. A suverenost znači: zbogom zapadnoj  „kulturi pobjednika“, zbogom liberalizmu koji je zaboravljao na moć i bio majmunski zaljubljen u tuđe. Inicijativa je bila jako uzburkala javnost, no umjesto da uslijedi osnivanje stranke porodio se zbornik radova.

Dvadeset i pet godina kasnije jedna desna stranka uspjela je ući u tri njemačka pokrajinska parlamenta i izmijenila stranački spektar. Kasni trijumf za stare i nove desne konzervativce – Akcija za Njemačku (Aktion für Deutschland) njihova je stranka, ona treba ideje posijati gdje će se razviti njihovo najveće moguće djelovanje: u središtu društva.

Razumljivo je da Akcija za Njemačku umanjuje svoje vezanosti za desne škole mišljenja, ali sasvim zatajiti ih je nemoguće. Pročuo se slučaj Bernda Höckea, vođe parlamentarnog kluba u türinškom zemaljskom parlamentu. Höcke njeguje dobre kontakte s Institutom za državnu politiku (Institut für Staatspolitik, IfS) u Schnellrodi i tamošnji plemićki posjed hvali kao „oazu duhovne regeneracije“. Intelektualni predvodnik tog desnog misaonog pogona u pokrajini Saska-Anhalt je Götz Kubitschek, koji ima i izdavačko poduzeće.  U programu su naslovi poput Tabora svetih Jeana Raspaila koji se bavi Zapadom „pregaženim“ od izbjeglica i objavljuje uvode u konzervativnu revoluciju („pri kupnji svih svezaka popust“).

Desna idejna radionica trenutačno uživa u uspjehu. Televizijski magazin Monitoru posjeduje snimke govora u kojem jedan članov predsjedništva Društva za državnu politiku, osnivača IfS-a, iznosi bilancu: Akcija za Njemačku predstavlja  „maksimum prostora rezonancije za naše ideje kakvog samo možemo zamisliti“. Čovjek mora da je u to upućen. Sjedi u predsjedništvu Akcije za Njemačku pokrajine Hessen.

Mnogo se može zaključiti iz slučaja Marca Jongena, bišeg asistenta Petera Sloterdijka u Centru za umjetnost i medijsku tehnologiju (Zentrum für Kunst und Medientechnologie) u Karlsruheu. Jongen je zamjenik glasnogovornika i programski koordinator Akcije za Njemačku u Baden-Würtembergu i pred više godina s velikim poznavanjem napisao je tekst o Leopoldu Ziegleru (1881.-1958.), jednom od duhovnih vođa „Konzervativne revolucije“ dvadesetih godina prošlog stoljeća. Poput Ziglera, i Jongen sebe vidi na pragu epohe: „Danas definitivno vidimo dolazak i uspon jedne nove vrste čovjeka koji se – bez obaveze prema tradiciji – zanima samo još za dizajn lifestylea i jedva više da zaslužuje da bude nazvana čovjekom.“

Politički kult spasenja koju Jongen otkriva u Zieglerovoj priručnoj apoteci, zove ponovno začaranost, a znači posvećenje stanja „drugom religioznošću“ (zweite Religiosität). U korist novog svjetskog doba moraju se, međutim, žrtvovati stare religije a pri tom oslobođene religiozne energije  preusmjeriti na postojeći poredak. Jongen, na što se stvar svodi, želi pseudoreligiozno oplemeniti društvene sisteme, a kad je već pri poslu, i državu. Cijela stvar zove se čovjekovo „samoobogovljenje“, ciljajući na „usvajanje ‘božanskih’ atributa izmještenih u transcendenciju kao radnog zadatka novog čovjeka“. Najuznapredovaliji projekt, misli Jongen, potječe od Petera Sloterdijka.

„Propast Zapada“ i „novo svjetsko doba“ iskušane su formule koje kolaju među desnim intelektualcima ima već sto godina a prema prilikama izvode se na bojišnicu. Kao osobito spretan iskazuje se ruski filozof Aleksandar Dugin čiji utjecaj u desnom intelektualnom krugu Akcije za Njemačku nije zanemariv. (usp. Mischa Brumlik u časopisu Blätter für deutsche und internationale Politik 3/2016). Dugin propagira europsko-azijski savez pod vodstvom Rusije a desne stranke Europe trebale bi mu prokrčiti put. Nedavno je Dugin gostovao kao „star-guest“ na strateškom susretu austrijske Slobodarske stranke (Freiheitliche Partei Österreichs, FPÖ), gdje nije manjkala ni Maréchal-Marie Le Pen. Akcija za Njemačku i austrijska Slobodarska stranka se vole i svesrdno su povezane kroz „Plavu alijansu“.

Duginov obračun sa zapadnim liberalizmom nailazi na odjek vjerojatni i zato što je dodatno jako začinjen sastojcima lijeve teorijske kuhinje, pa i Foucaultovi pristalice dođu na svoj račun. Dugin kao i njegovi istomišljenci, započinje s pogrebnim govorom Zapadu: posvuda otkriva „posljednjeg čovjeka“ i egzistencije koje su samo još nepovezane sjene u bespomoćnim trzajima, „kao u nekoj diskoteci“.

Kako je moguće da nastanu takve kreature, on objašnjava upućujući na Francisa Fukuyamu: nakon pada Zida Fukuyama je bio opijen pobjedom Zapada i nije shvaćao kako se brzo liberalizam mijenja. „Ekonomija u obliku svjetskog tržišta nadomjestila je politiku, države i nacije bačene su u kiselinu globalizacije i otopile se“. Apolitični političari („tehnokrati“) i postmoderna kulturna industrija uspostavile su „diktaturu glamura“ a liberalizam proglasile stilom života. Tako se liberalizam zagradio u svijet života; postao je nevidljiv, zaposjeo je mozgove, depolitizirao građane i uništio njihovu individualnost.

U toj depolitizaciji Dugin njuši svoju šansu. Desnica mora nanovo politizirati sve odnose, pri čemu joj na sreću u susret ide kapitalistička stvarnost, „križarski rat bogatih protiv siromašnih“.  Ukratko, po Duginu Fukuyamin kraj povijesti sam dolazi svome kraju. Kao što su propali komunizam i fašizam, nestati će i liberalizam i stvoriti prostor jednom novom dobu: za ponovno začaravnje svijeta i ponovno kompaktno vezivanje usamljenih, „fragmentiranih“ ljudi u sakralnu državnu cjelinu. Time je opovrgnut i Fukuyamin linearni pojam napretka. Desnica će dokazati da se vrijeme može „obrnuti“ – da postoji jedno natrag ka dobrom starom bez ljudskih prava i liberalne slobode,  ali zato s nerazorivom, zajednicom koju ništa ne može potresti. „Ako potkopamo individuu kao konstitutivnu figuru čitavog sustava, liberalizmu možemo prirediti kraj.“

Slutimo: U usporedbi s Duginovim vizijama, Orbanova predsjednička diktatura je raj slobode i demokracije.

Desni mislioci dolaze i odlaze, sad upravo opet stižu. Još pred petnaest godina sociolog Ulrich Beck je „politici stavljenoj u mirovanje“ prorekao da će prije ili kasnije ljudi prići desnim pokretima u neslućenim masama i dovesti do pravog potresa. Njihova moć napaja se iz toga što se „motivi i teme protuprosvjetiteljstva, začete u europskoj moderni – borba protiv raspadanja, ponovno rođenje starih vrijednosti i zajednica – primjenjuju na aktualne tabue radikalizirane modernizacije“.

Točno to se i dogodilo. Beck nije mogao naslutiti kojom brzinom u svijetu pobjeđuju autoritarni politički modeli. Pod pretpostavkom da će europska desnica i dalje imati vjetar u leđa a Donald Trump postane predsjednik SAD-a, onda bi se i te kako moglo zamisliti jedno novo, post-liberalno doba, era polu-demokracija s autoritarnim vladama, medijima što kleče pred državom i sudovima na povodcu. Samo još u antkivarijatima tad bismo nalazili knjige o svijetloj budućnosti liberalizma. S naznakom „pri kupnji svih svezaka popust“.

Prijevod s njemačkog Nenad Popović