Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Vrag će ga znati je li riječ o šlampavosti, prioritetima koji su različiti iz optike Zagreba i drugih sredina ili o „prokletstvu provincije“ no u većini medijskih i službenih najava velike – te itekako značajne – izložbe plakata Borisa Bućana (koja se sa oko 150 radova 15. travnja otvara u zagrebačkom MSU) Split kao da je malo gurnut na marginu.
Boris Bućan je velik i značajan autor no u golemu i impresivnom opusu plakata posebno su značajni (ako možda ne i najznačajniji) plakati koje je tijekom sezona 1982/83. i 1983/84. radio za splitsko Hrvatsko narodno kazalište. Radovi nisu samo značajni zbog tadašnjih Bućanovih eksperimenata i velikih formata; zbog plakata poput onoga za „Žar pticu“ (koja je postala najpoznatiji odnosno amblematski Bućanov rad) već i zbog tadašnjeg upisivanja Splita na kulturnu kartu bivše države. Naime, Bućanovi plakati – za čiji dolazak u Split najviše zasluga ima Nikša Župa. tadašnji voditelj propagande HNK – i programi koji su se odvijali na pozornicama kazališta i Splitskog ljeta dok je intedant bio Ivica Restović, od splitskog su teatra napravili živu i utjecajnu kulturnu instituciju. No, vratimo se samim plakatima.
Slavni plakat za balet Igora Stravinskog „Žar ptica“ nastao je 1983. godine i tipičan je za „splitski opus“. Amblematski Bućanov plakat krasio je i naslovnicu monografije Tonka Maroevića i kataloga izložbe “Moć plakata” održane u Victoria & Albert muzeju u Londonu gdje je bio izložen kao jedan od 250 najznačajnijih plakata u povijesti.
Svojevrsni zaštitni znak „Žar ptice“ je upečatljivi grafizam trave koji se – kao domišljen autorski patent – kasnije provlačio kroz mnoga druga plakatna rješenja. Bez obzira kako bi završila njegova konačna metamorfoza. „Žar ptica“ je proslavila i tipične bućanovske zoomorfne figure i antropomorfizirane likove u kompzicijama koje nadahnuto posvajaju elemente različitih stilova tvoreći novu „organski sraslu“ sliku cjeline. No, ništa manje upečatljivi nisu ni drugi plakati iz „splitskog ciklusa“. Plakat za „Traviatu“ nadahnuto se poigrava sa dvobojnom crno-zlatnom „minimalističkom“ kompozicijom koja duguje secesiji, plakat za „Roka i Cicibelu“ koloristička je eksplozija ornamentalnog patchworka na tragu „nove slike“, „Tijardović – život i vrijeme“ čudesan spoj „figuracije“ i „apstrakcije“ sa stiliziranim ženskim šeširima i maštovitim desenima haljina dok se „Svečana večera u pogrebnom poduzeću“ poigrava s elementima gotičkog imaginarija i arhitekture. Sjajan plakat za „29. Splitsko ljeto“ nadrealna je kavanska kompozicija sa zoomorfnim i kubo-stiliziranim maskama umjesto lica. „Kroćenje goropadnice“ je nadahnuti nadrealni prizor jahača/jockeya te prepoznatljive manire šarenih (patentiranih) bućanovskih patchwork „desena“ posvojenih i slobodno interpretiranih iz secesije, fovizma, ekspresionizma, nove slike… „Mefisto“ je višeslojna igra s biskupom i vragom, „Don Juan“ protip razigrane crtačke geste… koja će buknuti u godinama koje slijede. Isti motivi koje je premijerno izveo u Splitu često će se kao citati ili predlošci javljati kasnije pa možda nije pretjerano kazati da su „splitske godine“ i najznačajnije u Bućanovom impresivnom opusu. Uostalom, bili su i kralježnica Bućanove izložbe kao jugoslavenskog predstavnika (u izboru kustosa Dade Matičevića) na Venecijanskom biennalu 1984.
Velika retrospektiva plakata u Muzeju suvremene umjetnosti nije samo sjajna prigoda za sagledavanje Bućanovih plakata kao „slike“ (a ne „samo“ kao vizualno atraktivne informacije ulične namjene i kratkog roka trajanja) već je i podsjetnik na vrijeme kad je splitski HNK disao, mislio i radio europski. Svjetski. Na znanje i ravnanje i Zagrebu ali, u vrijeme današnjih niskih vrhunaca, još više – Splitu.