Piše: Blažo Davidović
U svijetu ozbiljnog novinarstva, za Radoju Rutović nitko nikada nije čuo. Mogla je biti direktorica ćevabđinice, pivskog skladišta, metereološke stanice ili naplatne kućice na Sozini, za streloviti medijski razvoj Crne Gore apsolutno svejedno. Saznali smo za nju tek nakon ultimatuma crnogorske opozicije. Ili ostavka direktorice Televizije Crne Gore, ili ništa od sporazuma sa predstavnicima vlasti, time ništa i od regularnih izbora. Društvo novinara Crne Gore oglasilo se nula puta povodom kadrovskog inzistiranja opozicije. Zamislite, molim vas, tko sjedi u tim “društvima”, kakvi su to “novinari” i čime se bave, kad ih ne zanima političko nasilje nad njihovim kolegicama?
Političko nasilje nad političkim nasiljem, to je opasna, bolna i smrdljiva receptura Crne Gore. Dan nakon što je Sin Sunca Miločer Prvi Đukanović, predstavnik Armanija za Crnu Goru i najbolji košarkaš južno od Morače, vladar svih boja, ptica, životinja i ljudi, u maniru drčnog ajatolaha odbio svaku primisao na ostavku gospođe Rutović, ona ipak podnosi ostavku i definira je kao “žrtvu”.
Čuj, žrtvu?
Nismo žrtve mi, potkradeni i prevareni, izmanipulirani, nezaposleni i bezbroj puta slagani, žrtva je ona.
Žrtvuje se i DPS. Sve za demokraciju i mir u kući.
Žrtvuje se i opozicija, vodi bespoštednu borbu.
Za svoje fotelje.
Ali, nije ta opozicija imala apsolutno nikakvih zamjerki na dramski program Televizije Crne Gore. Ni na kulturni program. Ni zabavni. Ni umjetnički. Ni školski. Dječji ili jutarnji. Jebe se njih da li su gluhi i slijepi dovoljno zastupljeni, da li ima emisija o bolesnima, korupciji i beskućnicima, bitno je samo da se smanje ili povećaju šanse na predstojećim izborima, a za to je važan samo informativno – politički program.
Banditi u opoziciji, bitange na vlasti, šutljivi medijski mediokriteti.
radio gornji grad 
