U zraku je lebdjela mržnja. Zrak je kužio zemlju. Zemljom su nosili relikviju sveca. Svetac je podijelio ljude.
Bio je konac osamdesetih.

Piše: Romano Bolković

Kliknem Home, pa brzo pobjegnem. Strahovita mržnja spram katolika. Kao i ona, par dana prije, spram antifašista.

Moji su stavovi jednostavni i poznati: ja čak ne mislim da je samo režim NDH bio zločinački, nego je to bila i sama država, zasnovana na rasnim zakonima, zakonima koji su omogućili holokaust i genocid; nije bila izraz volje, nego zloraba te volje za državnošću hrvatskoga naroda. Bolje da je nikada na svijetu nije bilo.
S druge strane, duboko poštujem ovaj red ljudi koji čekaju da obiđu tijelo Svetog Leopolda Mandića: za svakoga od njih to je svetinja, i tko se ima pravo dirati u svetinje, naročito ako su tuđe? A i ljudski: tko zna iz kakve muke tko tamo stoji, i kakva je to nevolja spram koje mu je još samo molitva i/ili vjerovanje u čudo preostalo? Ja se u to nemam prvo dirati, ta čuvstva i tu vjeru omalovažiti.

Ono što ipak upada u oči ovo je:

Razgovarao sam prije par dana s prijeteljem o predavanju koje je pod naslovom “Qu’est-ce qu’une nation?” Ernest Renan održao gotovo pred stoljeće i pol. Bio je ožujak, ne travanj, na Sorbonni. Što je nacija?
Da jako, jako pojednostavim, a sačuvam bit, nacija je vaša želja, izjutra, kad se probudite i ustanete, da s drugima živite zajedno, dijelite sudbinu; ako te emocije nema, nema nacije.

Ja mislim da je dijeljenje Hrvatske, na koje upozoravam do iznemoglosti, do dosade, od devedesetih, u svojoj finalnoj fazi: pitajte profesore na fakultetima humaniore, one koji predaju takve predmete, kakav odnos spram hrvatstva, u reakciji na iracionalnost atmosfere u zemlji, na sve zločine, za notorni idiotizam, ima dobar dio naraštaja koji upravo studira. Irelevantna im je Hrvatska.

Kao i onima koji iz nje odlaze. Kao i dobrom dijelu onih koji u njoj ostaju.

Jer ovakva Hrvatska, u kojoj se ludilo nekim čudom, po protokolu koji je na vlast isti onom osamdesetih, dijeli da bi danas bila, mislim, nepovratno podijeljena, dostojna je sažaljenja, a ono nije najbolja preporuka ljubavi.

Jeste li makar na tren razmišljali kako to da je film o Jasenovcu plasiran upravo pred 10. travanj? Vidite, u svoj polemici to je malo tko spomenuo. A politika je, zapamtite, odnos snaga i timing. Sada će netko jako glup kazati: Bože, što si glup, dakle Crkva sudjeluje u zavjeri rastakanja Hrvatske nošenjem relikvije Leopolda Mandića po Zagrebu? O, kakav idiotizam! Ta, pravoslavni su i Srbi bili čvrstog uvjerenja da koncem XX. veka noseći mošti Lazerevi po “svim srpskim zemljama” čine dobro Srbima svim i svuda. I – kakvo je to dobro donijelo svega par godina kasnije Srbima u Kninu, Prečanima?

U stvari, ne zanima me ima li ovo zlo od podjela neku logiku plana i izvedbe; ono ima svoju samostalnu logiku, i ona je bila odavno evidentna:

“U Hrvatskoj se od obnove njene državnosti pokušava nametnuti ideja o nosivom antagonizam društva na koji je moguće svesti sva druga socijalna proturječja Hrvatske: ideja o prasukobu crvenih i crnih, partizana i ustaša. O tome sam u „Obzoru“ nedavno napisao sljedeće: „U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu. S jedne strane tako se politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.“

Otkud ta volja da se hrvatsko društvo podijeli bipolarno a stranačka scena bipartijno? I, je li možda ovakva optika simplifikacija: ima ih koji svođenje stranačke scene na sukob crvenih i crnih upravo tako vide, argumentirajući da je bipolarnost svojstvena liberalnoj demokraciji, a kada je riječ o ideološkoj bipolarnosti, nje u Hrvatskoj gotovo da i nema osim kao medijske doskočice.

Ponajprije, raspravimo uvodnu opasku o jednom temeljnom konfliktu koji sažimlje sve društvene suprotnosti. Takav je nazor recidiv vremena u kojem se sva društvena dinamika izvodila iz sukoba klasa, i rekvizitarij je nadživljenih teorija: takvo fundamentalno proturječje naprosto ne postoji. Kao što je odavno opomenuo Boris Buden: „Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora.“

Pa ipak, iako znamo da takva apriorna demarkaciona linija ne postoji, mi se ipak vladamo kao da nas ona prema jasnom ideološkom planu vječno razdvaja na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi na crvene i crne, koji se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog i nacionalnog, avangardu radničkog i nacionalnog pokreta, ukratko za ur-antagoniste svih društvenih, kulturnih i političkih sukoba. Sve te kategorije – ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša – u političkom su smislu deskriptivne kategorije, tj. ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.

Kad se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe – SDP i HDZ, nužno je anticipirati, ne javljaju se kao zastupnici kapitala i rada. U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj. Time HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj ´41., a naša povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: napreduje nazadujući, degenerira.

Ovi apriorni antagonizmi klasificirani po zadanom ideološkom planu prasukoba crvenih i crnih imaju dvije funkcije: jedna je spomenuto perpetuiranje vlasti, tj. samoproizvođenje potrebe jednih za drugima čime se legitimira povijesna neophodnost nomenklature koja Hrvatskom vlada od njena osamostaljenja, dok je druga konformistička laž koju o sebi proizvodimo u sferi društvene refleksije.

Ta podjela, kao laž za koju znamo, pa ipak se vladamo kao da je nismo svjesni, ideološka je laž koju valja pobliže objasniti kako bismo shvatili mehanizam naše oportunističke samoobmane, ali i način vladanja današnjom Hrvatskom.(…)”

Od devedesetih na to upozoravam.

Tu su u motivi, i razlozi, i modus operandi, i skrajnja svrha te podjele.

Nema više koristi od toga o tome pisati.

Hrvatska je podijeljena. Nema tu više toga jednog za koje su Hrvati, zbog kojega su za-jedno. Ovdje se nikada nije ustanovio dogovor ni o prostoru ni o vremenu, kamoli što drugo. Ni o 1941. i 1945., ni o avnojevskoj ili Hrvatskoj do Drine. I što je najzanimjivije, podjela je nastala u trenutku kad se željelo najbolje, kad se željelo pomirenje: jedino, dr.Franjo Tuđman, mireći proustašku emigraciju i domovinsku Udbu nije shvatio, provodeći život u svom kabinetu na Tuškancu, da se Hrvatska ne nalazi u 1945., da sukobljene strane nisu Oznaši i ustaše, pa da ih treba miriti, nego eventuoalno hašomani i šminkeri, ako je ikako građanska Hrvatska te devedesete uopće bila podijeljena. Ovako, u času ustanovljenja zajednice, izvan nje, kao isključeni, ostali su gotovo svi građani Hrvatske, osim onih kojima je u Norvalu obećana država, ako se ovima obeća amnestija.

25 godina kasnije, ta prapodjela, do koje nije trebalo doći, koja nije izvorna, jer hrvatsku državnost nisu izglasali ni u ratu obranili sinovi ustaša i partizana, nego naprosto građani Hrvatske, koji tada nisu bili podijeljeni, danas je izazvala širok jaz u hrvatskom nacionalnom biću.
Hrvatske nacije u Renanovom smislu više nema, budimo pošteni.

Ono što još preostaje, jest dovesti to do pojma, sjesti za stol, pokušati mirno razgovarati, i izbjeći barem sukob.

Jer, on je tu, i tko ga ne vidi, taj je ili zlurad, pa mu je do sukoba i stalo, ili je idiot, po prirodi nesposoban za politiku.