Kada je Vid Jeraj selio u Beč, obećao je svojim zagrebačkim fanovima da se za Zagreb time ništa neće promijeniti. Promijenilo se ipak donekle, ali čak nabolje, jer iz Jerajeve bečke ispostave redovito stižu vijesti o alternativnim događanjima u nekadašnjoj prijestolnici, a istovremeno zagrebački se portali pune istraživanjima zagrebačke medijske scene sedamdesetih, intervjuima s dobitnicima prestižnih regionalnih književnih nagrada i portretima glazbenika koje poznaje i bečka i zagrebačka publika. Tako Zagreb doznaje što Beču znači Carpe Noctem, kakva su to euroskeptička općenja te gdje još svira aktualna klupska atrakcija ABOP (After je bolji od partyja). Istodobno za svoju sljedeću, svibanjsku večer Alternativne scene u Gradskoj knjižnici Ante Kovačića u Zaprešiću Jeraj dogovara gostovanje Igora Mandića.

Svestrani Jeraj dosad je ukoričio svoj roman “Krvna slika”, koji je kritičar Dario Grgić prepoznao kao  “individualni napor čovjeka koji se, pretpostavljam, debelo dosađuje tijekom čitanja domaćih prozaika, a kao znak umjerenog ohrabrenja nije mu zgorega za poručiti kako tijekom toga dosađivanja nipošto nije usamljen kakvim se možda osjeća”. A dodao je i portret umjetnika: “Jeraj vam dođe nešto kao hardcore jazzer, netko tko se istovremeno određuje prema svoj tradiciji, iako se uopće ne želi referirati na nju, odnosno ne želi s njom imati posla, tko zna sve note, ali inzistira na onima koje nose najviše energije.”

Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

– Odnedavno živite u Beču, dok u Zagrebu i dalje organizirate događanja kao što su Slušna obmana u Vinylu, Turbo tribina u Močvari i razgovori o alternativi u zaprešićkoj knjižnici, tako da imate informaciju o kulturnoj sceni oba grada. Koje su sličnosti a koje razlike između alternativne scene Zagreba i Beča? Ima li u Zagrebu događanja koja bi se mogla uklopiti u bečku kulturnu scenu i obratno?

– Slušna obmana koju sam prošle sezone producirao uz Vedrana Peternela kao tribinu s live-svirkom u klubu Vinyl, ima bandcamp arhivu, a u okviru istoimene Facebook grupe stalno prihvaća nove članove. Kao već 10-godišnji projekt dobila je posestrimu, koja se zove “Glazba protiv vetrenjača”, a koju uređujem i vodim na Radiju Orange u društvu kolege i diggera Petra Šarca iz Beča. Taj je projekt nastao iz jednostavnog razloga što je u Beču oko 200.000 stanovnika koji govore tzv. BKS, bosansko-srpsko-hrvatski, pa se taj jezik uz engleski čini najfrekventnijim neslužbenim govorom na ulicama austrijske prijestolnice. Kako sam otprije uređivao Slušnu obmanu na internetskim radijima Kunst und Liebe Frequency Machine i Radiju 808, Orange je bio logičan slijed, a našu informativnu emisiju posvećenu ex-yu glazbi i kulturi možete pratiti svake druge subote u mjesecu od 21 sat na http://www.o94.at.

Što se tiče tribina u Močvari i Zaprešiću, mislim da i dalje javnosti nudimo relevantne teme… drago mi je stoga za ovaj intervju. Sličnosti sredina Zagreba i Beča su svakako u mentalitetu, jer en gros ima divnih ljudi, iako je u Beču svakako tužno vidjeti da one najlošije plaćene poslove obavljaju većinom subsaharski narodi, dok je socijalna slika na par punktova oko Gurtla zastrašujuća. Samo društvo prozvao sam u šali prosvijećeni neoliberalizam, jer, da parafraziram Zločestu djecu, „nema tog što ma tko izmisli, da kapitalizam ne bi mogao zloupotrijebit“. Tako da i Bora Čorba i Ceca, kao manekeni zločinačkog projekta radi kojeg se tih istih 200.000 navedenih ljudi nastanilo ovdje – bez milosti gaze i Let 3 i Gibonnija i Hladno pivo, čiji su bečki koncerti nalik studentskim tulumima… No, to nije ništa tragično, jer ovdje mogu razvijati i raditi nešto što sam u rodnom gradu uglavnom – prorokovao. A s emisijom i dalje podržavati ljude koji u ovom društvu žele bolje i više, a ne ono što traži masa u svojoj bezazlenosti i neukosti.

– Vaše knjige, poezija i društveni događaji koje organizirate u Zagrebu predstavljaju vas kao strastvenog kulturtregera koji živi svoje talente i priređuje događanja za zahtjevnu i kritičnu publiku. Kojim sadržajima sudjelujete u kulturnoj sceni Beča, a koje kulturne sadržaje u Beču najradije posjećujete?

– Moram priznati da me jesenas grad Beč pomeo, tako da sam se jednom prigodom napajao čak i na Detroit techno partyju, no mislim da sam se bolje spremio za proljeće i ljeto. Posjećujem razne koncerte i izložbe, već dvadeset godina, od čega i živim, ali ipak je materinji jezik čarolija i to mi ne može nadoknaditi nijedan moj DJ-set, što opet bolje prihvaćaju Austrijanci, negoli ex-yu zajednica. Ha-ha-ha…

Slam poezija koja se izvodi ovdje baš i nema neki svoj identitet. Scena u Zagrebu valjda je i jedina na svijetu koja ne uključuje natjecanje, već se pozicionirala negdje izmedju FAK-a (alternativnog!) i Večernje škole. Zasad sam objavio neke članke i intervju na njemačkom, nastupio na malom festivalu, održao jedno čitanje za Kunsthalle 3000, a uskoro bih trebao objaviti izbor iz poezije… A od svega toga, najviše me veseli da s vremena na vrijeme mogu izmasirati leđa afroameričke avangardne dive Linde Sharrock, koja je ujedno i nekadašnja aktivistica Crnih pantera, čiji me atonalni urlici uveseljavaju i uzbuđuju još od studentskih dana.

-Sa Žarkom Jovanovskim i Sinišom Matasovićem organizirali ste odlično prihvaćene nastupe slam pjesnika u Zagrebu i okolici. Kakvi su budući slam planovi? Malo je poznato da je slam scena kod nas dosta je vitalna i da su Mario Kovač i Robert Roklicer također slameri. Zašto slam poezija ne dobiva više publiciteta, budući da joj publike ne nedostaje? Izbjegavaju li slameri medije ili mediji slamere?

– Mario je u biti pokretač slam scene i njezin kum, a ja sam se u njegove cipele uzuo valjda zbog toga što je rekao kako ga prolaze srsi dok sam jednom prigodom recitirao Hljebnjikova. Šalim se, ima i desetak godina otkako sam se prvi put okušao u slamu s kolegama, ali renesansa čije plodove ubire scena ovu sezonu traje još otprije dvije godine kad smo održavali blizu 40 nastupa godišnje. Žare i Siniša objavili su zbirke u kojima koketiraju i s real-poezijom, nazovimo je tako, a s obojicom me vezuju divne prijateljske uspomene; sa Sinišom po liniji haikua, sa Žaretom s nastupa uz živu glazbu s nastupa na festivalu u Austriji. Valjda će Moje je mišljenje da gledanje svisoka nije rezervirano samo za slamere, klasna borba i njezina socijalna rezonancija naprosto je prirodno obilježje društva koje svi kusamo. Pored navedenih, moram reći da mladih i drčnih pjesnika, ali i pjesnica imamo još.

-Na večer Alternativne scene u zaprešićku knjižnicu početkom svibnja pozivate Igora Mandića. Koji je izravni povod za razgovor s divom hrvatske medijske kulture? Kakve ocjene trenutnog stanja očekujete, s obzirom da je Igor Mandić sad već više od pola stoljeća najčešće usamljeni borac za kritičku misao i slobodu medija, koja je danas na dosta niskim granama?

– Ne postoji dovoljno riječi kojima bih mogao odgovoriti na ovo pitanje, jer je akribija Igora Mandića jedan od bastiona kritike i publicistike, baš kao što je to Arsen Dedić za šansonu, a Boško Petrović za jazz improvizaciju. Kraj svih pera od kojih sam učio, Mandić je ipak – bog i batina. To što me u šali naziva ‘kolega’, još uvijek nisam kadar probaviti. Na književnoj večeri u GK Ante Kovačića imao sam prilike ugostiti jake autorske ličnosti, uz koje su svojih pola sata dobili i neki mladi kantautori. Tako su, primjerice, u koprodukciji s knjiznicom i ex-ravnateljicom Jadrankom Peršić nastupili Rade Jarak i Miki Solus. Što još kazati, kakva kombinacija?!!!

– Kad biste morali birati između kaotičnosti slam nastupa i kontemplativnosti haiku poezije, koji biste poetski izraz zadržali? Planirate li uskoro novu zbirku haiku poezije? Hoćete li je objaviti u Zagrebu ili Beču?

– Nisam načisto s time, zato što haiku vezujem uz lakoću papirnatog aviončića koje smo bacali kroz prozor kao klinci; slam je više vezan uz onu da je riječ – tijelom postala… Ako uopće i posjedujem pozicije u hrvatskoj knjizevnosti, ona je prije vezana uz kritiku i esej, budući da je moj roman kritika doživjela kao djelo vanzemaljca, iako pohvalno. Kratke sam priče dosad objavljivao po časopisima i online, a poeziju kao domovinu tek u srcu nosim. Za haiku sam se tek počeo zagrijavati, a zadnjih sam godinu dana ionako sav u pisanju proze, tako da…