Piše: Blažo Davidović
Ljudi moji, na što sliče ta takozvana testiranja tih jebenih korporacija prilikom zapošljavanja novog kadra. Job interview, kako se to na domaćem jeziku kaže. Dođe tako moja prijateljica Dada na testiranje. Staloži se, udahne, koncetrira. Dosta pitanja, a sva bitna, važna, značajna i presudna. Jeste li lider? Veli moja Dada: nekad nisam, nekad jesam, ako nešto znam i volim, mogu biti lider, inače nisam… Imate li mnogo prijatelja? Nemam, prijateljstva ne doživljavam površno, imam prijatelje sa kojima se družim cijeli život, ali nema ih mnogo.
I to je bilo dovoljno da korporacijski hajduci odustanu od naše Dade. Tješio sam je uz friganice, makjato i pelinkovac:
– Daduška moja, ne budi tužna, sve si pravilno odgovorila. Ovu državu i ovaj sistem sjebali su upravo lideri. Imamo dva lidera po glavi stanovnika. Ne možeš prijatelje imati na lopate. Prijatelj traži ljubav, pažnju, pa i akciju, kako imati mnogo prijatelja? Ti korporacijski svežderi misle da moraš imati mnogo prijatelja, kako bi svi oni postali kupci proizvoda te firme. A lider moraš biti kako bi svi mi išli, u koloni, za tobom u njihov shopping centar.
Protjerati ih treba. Izbaciti iz države. Proglasiti nepoželjnima. Kako nije trebao lider “Varteksu” i “Beku”? Kako splitsko brodogradilište nije pitalo radnike koliko prijatelja imaju? Da li je “Slovenijales”, “Radoje Dakić”, “Kraš” ili “Galenika” postavljao ta idiotska pitanja”?
Još malo, Daduška, još malo pa će se sve riješiti… Kad ih pohaspimo, a njihove majke dođu da ih posjete i plate otkupninu, naš stražar će odgovoriti:
– Vaš sin je lider, žao nam je… Lideri su u samici, bez mogućnosti otkupa ili posjeta. Ako je pri tome i mnogoprijatelj, situacija je još gora. Gospođo, znamo da vam je teško, rodit ćete vi opet, bit će sinova, ali nemojte lidere, i neka imaju malo prijatelja, iskrenih, velikih…
radio gornji grad 
