Piše: Dejan Jović

Bogdanovićev cvijet pokazuje, možda tek sad – ili možda ga ja tek sad tako “čitam” – sav svoj snažan simbolički potencijal. Izdaleka, to je samo jedan trajan cvijet, skoro pa uobičajen, ni po čemu poseban: lijep, atraktivan, pozivajući. Mami, zove.. Izbliza, on je nešto sasvim drugo: beton, hladnoća, moć, potpuno izvan konteksta hladne i prazne ledine, ali ujedno i kao da je logičan u toj pustopoljini. Perspektiva se sasvim mijenja kako mu se približavamo, ali i izdaleka i izbliza on je sasvim “logičan”, uobičajen (da ne kažem “banalan” jer je riječ “banal” krivo prevedena riječju “banalan” – radi se o “običnosti”, “uobičajenosti”). Takav je i sam fašizam: zavodljiv, uobičajen, uklopljiv u kontekst, atraktivan (sjetimo se one scene gdje plavokos mladić pjeva Budućnost pripada meni, u Kabareu). Izbliza, međutim, on je nešto drugo. Kad smo mu blizu, vidimo oko nas samo pustoš, ledinu, ništa. Pogled na njega je iz daljine, dakle, sasvim suprotan od pogleda iz njega samog. A unutar njega, tog Bogdanovićeva spomenika “cvijetu zla” je mrak. Kakav moćan simbol! Bogdanović, ne samo zbog ovog spomenika, nego i drugih, a također i zbog “Mrtvouzica”, vjerojatno zaslužuje da ga smatramo najvećim od velikih naših intelektualaca…