Piše: Darko Milošić

Prve sličice koje sam u životu sakupljao bile su sličice životinja iz Kraševih čokoladica, one što su se lijepile u Malu enciklopediju u slikama – album Životinjsko carstvo – u kojoj je bilo 250 praznih mjesta za isto toliko sličica. Sakupljao sam ih, paralelno s puževim kućicama, tijekom druge polovice ’70-ih godina kratkog prošlog stoljeća, u nižim razredima osnovne škole, i kao dijete sam se tim sličicama – o čokoladi da i ne govorim – i njihovom lijepljenju u album neobično veselio. Bilo je to doista uzbudljivo, raspakirati omot i, kad ugledaš kljunaša čudnovatog ili tapira, uzviknuti, ovu nemam! ili pak, kad naiđeš na pastrvu ili zebru, razočarano zaključiti, opet duplikati! Duplikate,dupliće, nastojao sam dakako mijenjati s drugom djecom-sakupljačima, ali album nikada do kraja nisam popunio. Jednostavno, prebrzo sam odrastao.

U međuvremenu, otprilike do pretpuberteta, sakupljao sam – skupa sa ‟značkama‟ – i sličice nogometašâ – po svemu sudeći trpeći ‟peer pressure‟, jer me nogomet – ta igra u kojoj odrasli ljudi trče za loptom po livadi – ni tada ni ikada nakon toga nije ama baš nimalo zanimao pa i danas bez da trepnem – svakakvih, eto, ljudi ima – preskačem sportske priloge u novinama. Sakupljao sam i sličice grbova nogometnih klubova, i one koje su prikazivale prizore iz veoma popularne serije Sandokan (‟Sandokan, Sandokan, giallo è il sole e la forza mi dà…‟), a skupljao sam – svi su ih u sakupljali – i sličice iz megapopularne serije Povratak otpisanih (Prle, Tihi, Major Kriger…). Bit će da sam skupljao i još neke sličice ili naljepnice, svake godine nudilo se nešto novo, ali sve me to nakon ulaska u pubertet naprosto prestalo zanimati. Moj se život početkom osamdesetih – i to ne zbog smrti druga Tita – ionako nepovratno promijenio; Stvarnost je bezobzirno nasrnula na Djetinjstvo, ne pitajući me za mišljenje, a zapljusnuo me, osim hormonalnog, i Novi val. Polupopunjenih albuma, kao i nekih važnih mi ljudi, odavno više nema (‟Childhood’s end/Your fantasies merge with harsh realities…‟).

Naravno, znam da ima četrdeseto/pedesetogodišnjaka koji se svoje sakupljačke strasti sjećaju i danas, i s velikim guštom i nostalgijom, dok njihove supruge kolutaju očima, a djeca se laćaju svojih smartfona, prepričavaju kako su na školskom hodniku razmjenjivali sličice, i koliko im je nedostajalo da popune cijeli album (koji, uostalom, skupa s odabranim brojevima Zagora i Komandanta Marka, čuvaju poput relikvije negdje u regalu, i jednom godišnje pobožno prelistavaju). To je u redu, mogu to apsolutno razumjeti, tu potrebu da se – bilo to i uz pomoć naljepnicâ – sačuva link sa svetim dobom djetinjstva, sa sobom nekadašnjim, sa sobom neopterećenim brigama odraslog čovjeka, možda i s nekim boljim sobom. Uostalom, rijetko tko – čak i oni koji se svjesno odluče kročiti putem, jungovskim rječnikom rečeno, individuacije, putem ljuštenja sa sebe svih onih slojeva ispod kojih se krije autentična osobnost, ona posve jedinstvena i neponovljiva, u čitavom Svemiru unikatna duša – rijetko tko, dakle, stigne barem donekle sazreti, odrasti… (jer, to što živimo u tijelima odraslih žena i muškaracane znači da smo i psihološki, emocionalno ili pak duhovno zreli).

Život jednostavno prebrzo prolazi, i ne stigneš se ni okrenuti, još ni album s naljepnicama Otpisanih nisi stigao popuniti, još si zapravo dijete u duši, kad, eto zgodnog nadomjeska. Eto AKCIJE! Marketinški magovi i vračevi koji štuju svetog Edwarda Bernaysa, korporacijski gurui koji se danas ipak kite drugačijim titulama, posve svjesni – jer za njih rade timovi psihologa – s jedne strane u čovjeku duboko usađene djetinje (moguće i evolucijske) potrebe da nešto sakuplja, i s druge činjenice da je nemali broj ljudi emocionalno još u predadolescenciji, svjetlosnim godinama udaljen od izlaska iz ‟samoskrivljene nezrelosti‟, osmislili su – baš poput svojih predšasnika koji su lansirali gorespomenute serije naljepnicâ za dječurliju ’70-ih – kako potrošače i kupce u svojim trgovinama još više uza se, po mogućnosti do groba, vezati, kako ih ‟zabaviti‟ i usput ih navesti da – jer to je zapravo smisao AKCIJE – potroše što više, vjerujući da su dobro prošli.

Nude nam tako svakodnevno – već mi je unaprijed lagano muka od dolaska na blagajnu – neke nove naljepnice, s pripadajućim albumčićima. Promatram tako, svakoga dana stojeći u redu, s nekom nejasnom tugom kako blagajnica – zato jer mora – svakoga, bio mlad ili star, pita: ‟Sakupljate naljepnice?‟ Za noževe, lonce, tavice, čaše, sve navodno vrhunsku robu, brendove, luksuz preskup da se plati u gotovini. I, čujte, ljudi ih uzimaju, te naljepnice, po jednu, dvije ili više – ovisno o tome koliko su robe kupili – neki pomalo rezignirano, ali poslušno, disciplinirano, neki pak – vidi se na njima – s pravom sakupljačkom strašću, ‟čujte, isplati se, ne‟, ili ‟joj, hvala, moj muž skuplja‟… Ono, pa ionako svaki dan kupuju u istom dućanu, zašto da ne iskoriste dobru priliku, i još razvesele dijete u sebi?! ‟Imate karticu?‟ pita rutinski kasirka kad dođem na red, a ja počesto sasvim neljubazno, makar gospođa ništa nije kriva, ne odgovaram, ili odbrundam sebi u bradu kako je nemam, i ne želim je imati, i da nisam dijete da sakupljam naljepnice, i da se ne dam infantilizirati i svim lancima i lančićima koji me sputavaju dodati još i neke nove, NE, hvala!, ne sakupljam naljepnice ima već skoro četrdeset godina, i odbijam se pod krinkom AKCIJE i ‟isplativosti‟ pretvoriti u poluhipnotiziranog  Homo consumericusa, i ne želim dragocjeno vrijeme svojega života, više ni jednu jedinu minutu, potrošiti na sakupljanje naljepnica.

Ali, što ovom narodu drugo preostaje nego da sakuplja naljepnice? Perje je odavno sakupio i na sigurno pospremio netko drugi.