Piše: Denis Kuljiš

Žac Dolački živi u Vukovini. To je selo s manje od hiljadu duša na južnoj periferiji turopoljske metropole Velike Gorice. Znamenito je po rivjeri na šoderici Čiče i po nižerazrednom nogomentnom klubu ”Ban Jelačić”, u kojemu je Žac dogogodišnji predsjednik. Klub se zove po banu jer su Jelačićevi iz toga kraja – imali su kuću u Petrinji. U jednoj starinskoj posavskoj kući, nekadašnjoj gostionici, Josip Jelačić je navodno dobio vijest da je unaprijeđen u bana. Žacov prijatelj, najbogatiji čovjek u kraju, krupni hrvatski poduzetnik, detaljno ju je obnovio za održavanje obiteljskih i prijateljskih druženja. Među tim ljudima dubokih korijena, rodio se nekoliko kilometara dalje i Stjepan Radić. Zapravo nema puno svijeta u Turopolju i Lonjskoj nizini, a svi se znaju, i svi su međusobno povezani…

Kuća u kojoj Žac stanuje pripada njegovoj punici. Žac je sam podigao kat, a novce mu je posudio taj bogati prijatelj, koji na vijest o ovoj aferi odmahuje glavom i kaže: ”Pa ja znam Žaca kao sebe, nema on ni kinte…” Žacova punica bila je mljekarica – vozila je biciklom mlijeko u Zagreb. Žacova žena je šnajderica, radi za vlasnicu jednog butika u Vlaškoj ulici. Imaju dvoje djece. U kući je ranije stanovao i ženin brat, oficir Hrvatske vojske. Vodio je prvu hrvatsku misiju u Afganistan. Šef kriminalističke policije i zapovjednik elitnog odreda, obojica u kućerku s nešto okućnice, to su ljudi na kojima je uvijek počivala hrvatska država, i onda kad još nije postojala, u jelačićevska i sva druga vremena… Vremena su se možda promijenila, ali jesu li i ljudi?

Preko puta Žacove kuće stanovao je jedan rođak njegove žene, također policajac koji je dotjerao visoko u službi. Za vrijeme rata bio je zapovjednik domobranske brigade, poslije rata bavio se razminiranjem. Kuću je pretvorio u vilu, dovezao se ”Mercedesom” i u dvorištu parkirao jedrilicu na prikolici. Ljudi su vrtjeli glavom, a ubrzo je pukla afera i čovjek se ubio. Od nevolja i iskušenja i tragedija satkan je tu život naroda, kao i posvuda po Hrvatskoj, a u novine dospiješ teka ako se dogodi tragedija. Susjed krovopokrivač pao je s krova i smrtno stradao jer se ovdje smatra normalnim da postavljaš crijep s pivom pri ruci. Za to dobiješ npoticu u ”Crnoj kronici”. ”ledni lovac”, kako je zabilježeno u istoj rubrici, prvak u streljaštvu i koncesionar susjednog lovišta, ustrijelio je susjeda u birtiji pošto su se posvadili, pa je dobio cijeli članak. Obojica su bili pijani kao zemlja. Lovac je izvadio pištolj i ubio susjeda s nekoliko metaka. Četvoro djece ostalo je bez oca. Trijezan i normalan, lovac je bio fin čovjek, uvije je donosio neke veprovske butove koje bi Žacova punica pacala, a Žac pekao na roštilju, za prijatelje i susjede, pola sela i druge namjernike. Ako te ne zadesi nesreća, živi se mirno a, zaista, svi su o svima sve znaju, jer u malom selu ništa ne može promaći…

Župnik je uvijek vozio ”mercedes” ali Žac, lijevi glasač, ne da na popa, ne zato što je svećenik, nego zato što je susjed i što je seoska institucija. Zato je bio pogođen kad se Milanović istresao na njihova lokalnog profesora povijesti, jer ga je ovaj ispravio u netočnom navodu oko finskog ”zimskog rata”. ”Neće mene učiti neki tipovi iz Vukovine i Špičkovine”, rekao je socijaldemokratski boulevardier koji je završio srednju ekonomsku školu, a Žac je, silno razočaran, objašnjavao da je profesor mlad, ali pametan dečko. Dodavao bi da ne razumije zašto šef SDP-a vrijeđa birače u njegovom selu gdje je pobijedio SDP. No, Vukovina je Žacov domazetluk, zapravo je rodom iz sudjednog, dvanaest kilometara udaljenog sela Peščenica. Ondje je u roditeljskoj kući živio s prvom ženom, koja radi u obližnjoj ustanovi Dječje selo Lekenik. Imaju odraslog sina koji je branio u ”Jelačiću”, pokušao igrati u Švicarskoj, ali se onda zaposlio u tvornici kod onog bogatog Žacovog prijatelja i već je stao na svoje noge.

Žaca susjedi poznaju, znaju sve o njegovim poslovima, a kako bi ga profilirali eksperti FBI, koji se ekspertno bave motivima kriminalne populacije? Što bi mogli iskopati o njegovu privatnom životu? Ne pije, ne puši, ne kocka se, ne juri žene, nego one njega, a on im se odupire, ali ga zapravo zanima samo posao, koji nije najpametniji na svijetu, ali je njegova jedina strast – da vija lopove. Nije on tip koji će u sprezi s obavještajnim službama razriješiti najveće korupcijske afere što razdiru tkivo hrvatskog društva, budući da se događaju u sferama s kojima on nema nikakve veze, negdje na samom vrhu zapovjednog lanca, kad neki premijer odluči da opljačka državu, ili se predsjednik udruži sa šefom mafije. Ali, ako je riječ o običnim lupežima, običnim gangsterima, reketarima – oni strijepe, i u posljednje tri godine dok je Žac vodio Odjel organiziranog kriminala Policijske uprave zagrebačke, sve je bilo pod kontrolom, a Zagreb jedan od najsigurnijih i najmirnijih gradova u Europi.

Sdamo sam ga jednom vidio u akciji. Moj prijatelj, činovnik europske administracije, vratio se iz Bruxellesa noseći sa sobom 60.000 eura za kupovinu malog stana za kći. Kao budala, nasio ih je u gotovom, u kuverti u unutrašnjem džepu kaputa. U aerodromskom WC-u na Plesu trknuo se s nekim u proilazu i – malo kasnije ustanovio da više nema para. Prijeavio je stvar policiji i, očajan, ispričao mi to na kavi. Zvao sam Žaca koji je tada radio u policiji u Sisku. Našao se s mojim prijateljem, ovaj mu je opisao lika i – sutradan ujutro čovjek je dobio natrag svoje pare, minus dvjesta eura. Žac zna sve džepare koji rade oko aerodroma, a odmah je doznao tko je sutradan potrošio dvjesta eura na čašćenje u Gorici i slučaj je riješen za 24 sata. To je CSI Velika Gorica.

Kako se kalio Žac Dolački? Sa četrnaest godina, prijavio se u milicijsku srednju školu u Dotršćini. Obukao je uniformu kao osamnaestogodišnjak, kad je počeo raditi u Policijskoj postaji u Velikoj Gorici. Uto je izbio rat pa su ga kao bistrog, alertnog momka, prebacili u dežurnu operativnu skupinu u Đorđićevoj ulici, koja je asistirala u svim najtežim akcijama i uhićenjima… Putujući svaki dan iz Gorice autobusom na posao u Zagreb, vozio se sa starijim kolegom, iskusnim policajcem, visokim policijskim dužnosnikom, Srbinom koji je u čistki satjeran na najnižu poziciju i poslan na ulicu kao obični operativac. Žac se s njim sprijateljio, postali su partneri, kao u američkom filmu, gdje bi toga Srbina glumio crnac, primjerice Denny Glover. Od njega je Žac najviše naučio; kao i novinarstvo, policijski posao uči se isključivo iz iskustva i usmenom predajom. Dugim pričama, na noćnim dežurstvima, ophodnjama… U danima rata i poslijeratne nesigurnosti na ulicama, dok je kriminal postajao hrvatski folklor, Žac Dolački ubrzano se školovao za zagrebačkog inspektora Maigreta.

Kad je 1997. godine pokrenuta antikriminalna Operativna akcija ”Ključ”, jer je odozgor stigao nalog da se razbije pet familija što su vladale zagrebačkim podzemljem, pa je Služba sastavila sveobuhvatni dosisier, ”enciklopediju hrvatskog kriminala”, poslali su policiju da skuplja dokaze i hapsi, a Žac se našao na čelu te ”radne grupe”. Imao je dvadeset i osam godina i deset godina staža na zagrebačkom afaltu. Ekipa nije izgledala naročito impresivno. S promajom u novčaniku, sve onako mlađi, neugledni ljudi, mogao bi ih i potcijeniti, kao što je to fatalno učinila vlast kad je, reda radi, pokrenula operaciju Ključ, kako bi se, zbog strahovite eskalacije organiziranog kriminala stvorio privid policijske brižljivosti i napora za uspostavljanje javnog reda. Tada je Žac još živio u očevoj kući u Peščenici, bila je neožbukana, neuređena potkrovlja, što znači da sin, koji je deset godina jurio kriminalce po Zagrebu, Eldoradu gdje se u podzemlje tada vrtjelo na stotine milijuna maraka, nije imao vremena i novca da digne i sebi uredi kat, što se očekuje od svakog mladog, čestitog Turopoljca. Zapravo, godinama nije dao ni pare u kuću – po sav dan motao se po gradu, pa bi na pizzu i benzin otišla cijela bijedna policijska plaća. Kad je tankao, vodio je računa da mu ostane za kavu. Njegov šef, načelnik Odjela za borbu protiv organiziranog kriminala s više od dvadeset godina staža nije imao ni auto, nego bi, kad mu baš zatrebao, od prijatelja posudi stari Renault 4.

Žac je uspio skupiti ekipu od dvadeset operativaca, a policija im je stavila na raspolaganje sobicu, gordo prozvanu: Stožer operativne akcije Ključ. Zaista je bila pod ključem – svoja otkrića davali su isključivo šefu Organiziranog i načelniku Krim-policije. Najvažnije je bilo sačuvati informacije od SZUP-a, glavne civilne obavještajne službe, koja je tada uredno surađivala s kriminalcima. Istraga je potrajala tri godne, a na kraju, poslije konzultacija s uredom državnog odvjetnika, uslijedio je mukotrpan višemjesečni rad na podizanju optužnice. Kad su zlikovce potrpali u zatvor, Žac je počeo obrađivati čovjeka koji mu se činio najslabijom karikom, i poslije nekoliko dana, uspio ga navesti da prihvati funkciju “zaštićenog svjedoka”, prvog u analima hrvatske kriminalistike.

Glavna korporacija zagrebačkog podzemlja bila je banda Zlatka Bagarića, koji je 1991. u došao Zagreb iz Frankfurta. Uz svog velikog prijatelja Željka Ražnatovića Arkana, bio je pobočnik Ljube Magaša Zemunca, šefa frankfurtskog podzemlja. Donio je u Zagreb iz Njemačke pare i moderan “modus operandi”. Prva investicija stranog kapitala i znanja izvršena je u Hrvatskoj u najpropulzivniji sektor – kriminal. Bagarić je zavladao nesmiljeno, preuzevši odjednom sav teren, a zatim je na zagrebačkim ulicama potekla krv, zaredala su ubojstva, počeo je obračun ”zagrebačke” i ”hercegovačke” mafije i njihovih klanova. To je bilo nepodnošljivo za vlast i ministar unutrašnjih poslova uplašen zbog burne reakcije javnosti uoči izbora, dok je Tuđman već ležao u Dubravi, dopustio je da akcija uđe u završnu fazu podizanjem optužnice protiv “zločinačke organizacije”. No, kad su prvi gangsteri uhićeni, nastala je sveopća panika, strah od eskalacije istrage prema pokroviteljima i nalogodavcima. Uto je došlo do promjene vlasti i na čelo resora iz Trogira je stigao potpuno neupućeni Šime Lučin, kadar iz malenog grada gdje su najveći zločini ribarski krivolov i krađe na zelenoj tržnici.

Difamacija policajaca koji su vodili akciju ”Ključ” počela je “predstavkom grupe poštenih policajaca” novom ministru unutrašnjih poslova. Ta nepismena denuncijacija puštena je u prorežimski tabloid Imperijal. Poslije toga, naivni Šime Lučin naređuje osnivanje povjerenstva koje će ispitati te navode. Bilo je sastavljenu od starih, kvarnih kadrova. Naravno da u toj epizodi nepravda pobjeđuje – Žaca i sve njegove dečke smijenili su odlukom Disciplinskog suda zbog nekih navodnih nepravilnosti u radu, a na spektakularnom suđenju koje je uslijedilo, oslobođeni su glavni pripadnici Velike i Male zločinačke organizacije.

Fast Forward – vraćen u policiju, Žac je raspoređen u Sisak u doba Sanaderove vlasti. Pod Karamarkom, dok je ovaj bio ministar unutrašnjih poslova, radio je u direkciji, a prošla vlast unaprijedila ga je u šefa Organiziranog kriminala. Na koncu je vodio važnu akciju što će završiti uhićenjima i zapljenom gotovine lažnih mjenjačnica u kojima se tobože otkupljivalo zlato. Služile su, zapravo, za pranje novca – oko sto milijuna dolara novca narko-kartela opralo se u Zagrebu preko firmi registriranih kod uglednih odvjetnika. O tome je hrvatsku policiju obavijestila američka Drug Enforcement Administration (DEA). Žac je pohvatao te ulične ”krimiće”, oduzeo im novce i pohranio ih u svoj sef. Po Pravilu službe zaplijenjene se novčanice popisuju po serijskim brojevima i dostavljaju sudu tek kad se diže optužni prijedlog.

Jeedne noći provalili su u njegov sef, novac je odnesen, pa su uhitili Žaca pod ”opravdanom sumnjom” da je sam sebe pokrao. Što bi značilo da je idiot koji se sam izložio sumnji, kompromitaciji, podsmjehu… Nitko od onih zaduženih za čuvanje zgrade nije optužen ni uhićen. Po medijima se odmah počelo širiti dezinformacije da je kod njega pronađen novac, a nije, te da je bio u dugovima, što je laž i potvora. Prenose ih neodgovorno televizije, oslanjajući se na ono što se drlja na internet-portalima. Legitimni portali preuzimaju dezinformacije s opskurnih, a ovi direktno iz izvora – od zluradih ražalovanih policajaca i od mafije i njenih suradnika, koji jedini imaju uvjerljiv motiv. Oprali su sto milijuna, a još ih nitko nije optužio ni uhapsio. Računaju da su dovoljno zamutili vodu. Hoće li se u tome novi ministar Orepić snaći išta bolje od Šime Lučina?