U povodu 75 godina “uspostave” NDH Žarko Puhovski piše kako je taj jubilej pokazao ne samo koliko se mučno izlazi na kraj s vlastitom neslavnom prošlošću, nego i posebnosti političkoga ozračja. Nitko, od političke klase, preko Akademije i stručnih udruga, do nevladinih organizacija, nije izrekao javni stav u povodu 10. travnja

Piše: Žarko Puhovski (Banka)

U naravi je mita neovisnost o činjenicama, ali i o proteku vremena. Zbog toga on načelno ne podliježe nikakvome kriteriju opovrgljivosti / falsifikabilnosti (pa ni Popperovu, ili pak sofisticiranijim epistemologijskim modelima, Lakatosevom, npr.). Nepoljuljiv u svojemu nepropitljivome trajanju, mit tako postaje svojevrsnim činjeničnim supstratom kulture koja je iz mita izvedena, postaje, dapače, čimbenikom procjene realnosti povijesno dogođenoga; funkcionira kao sekularizirani, čak: socijalizirani, izvorno kartezijanski, fundamentum absolutum inconcussum.

Mnogim ozbiljnim mitografijskim (a i ponekim mitologijskim) pokušajima nasuprot, problemsku je svezu mjerodavno izrazio masovno-kulturni, filmski izrijek, u Fordovu klasiku “The Man Who Shot Liberty Valance”. U filmu, ostarjeli se senator Ransom Stoddard (James Stewart) nakon četvrt stoljeća vraća u gradić Shinbone kako bi prisustvovao pogrebu stanovitoga Toma Doniphona (John Wayne) i koristi prigodu da uredniku lokalnih novina ispriča istinitu priču o tomu kako je, zapravo, baš Doniphon ubio Libertyja Valancea (Lee Marvin), razbojnika koji je svojevremeno terorizirao gradić. No, Doniphon je uspio tada stvar prikazati tako da je zasluga za oslobođenje od nasilnika pripisana Stoddardu, jer je shvatio da to ovome, kao mladome i obrazovnom, može koristiti u (kako se je pokazalo veoma uspješnoj) karijeri. Kada Soddard ispriča pravu priču i otputuje natrag u Washington, lokalni urednik (Carleton Young) svojem mladom suradniku (Joseph Hoover) daje dalekosežnu uputu (koja, kako se neprestance iznova pokazuje, ne važi samo za “Zapad”): “When the legend becomes fact, print the legend.”

Nacionalistički proizveden fantazam

Riječju, legenda je toliko prožela, pa i nadomjestila, zbilju da je, iz nje, posve nedodirljiva; epistemologijski relevantnu utemeljenost nadomješta psihologijski relevantna uvriježenost. Poveže li se to – kako je često realno i slučaj – s (politički promicanim) emocionaliziranjem, jedna je od funkcionalnih shema svakoga nacionalizma neprijeporno na djelu. Nacionalistički proizvedeni fantazam, na koji se – “oduvijek”, dakako – nacija po pretpostavci oslanja, funkcionira svagda i posvuda jednako, no sadržaji, dakako, variraju od nacije do nacije.

Hrvatski je konstitutivni mit, znano je, onaj o hrvatskome državnom pravu, opetovan, gotovo neprestance, od Tome Arhiđakona, do hrvatskoga ustava iz 1990. – koji, uvodno, utvrđuje da je novo-stara Hrvatska nastala “Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost”.

“Tisućljetna državna opstojnost” zaista je puka (naravno: političko-psihologijski posve korisna) fikcija ustavopisaca, pa s povijesnom realnošću, dakako, veze nema – čak i ako se uvodi sadržajno nelogično relativiranje uvodne tvrdnje napomenom o “razvitku državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost”. Jer, “tisućljetna državna opstojnost” već sama sobom ukida svaku potrebu za “državotvornom misli” (državu koja “opstoji” ne treba još jednom i tvoriti), pa i za raspredanjem o “pravu na suverenost”. Baš zato što je prvi dio ustavne rečenice neistinit, drugi kao povijesna interpretacija dobiva na smislu.

I zaista, ideja je hrvatskoga državnog prava očuvala hrvatsku političku svijest, neovisno o dvojbenim faktografijskim podlogama. Otkako postoji ova se ideja zasniva na dokumentu iz druge ruke (najvjerojatnije imaginarnome, kako to suvremene povjesničarske raščlambe pokazuju), nazvanome “Pacta conventa”. Mnogo je energije potrošeno e da bi se dokazala “personalna unija” kao okosnica”višestoljetne državne zajednice s Kraljevinom Ugarskom” (a neka puka podložnost pobjednicima nakon bitke na Gvozdu). Nekakav je sporazum vjerojatno i bio postignut, no Hrvatska se je nedvojbeno našla u višestoljetnome bitno podređenom položaju, podložna ugarskoj nadmoći, a ostala joj je doista tek repetitivna pomisao o “povijesnom pravu na punu državnu suverenost” (ovdje valja tek ponoviti da se u historiji političkih teorija država kao pojam pojavljuje tek kod Machiavellija, a u povijesnoj praksi s francuskom apsolutnom monarhijom, pa je uporaba termina država za rano srednjovjekovlje i ostale faze hrvatske – ili bilo koje druge – prošlosti u mnogome kategorijalno neodgovorna, no prihvaćaju ju ne samo ustavopisci, nego, primjerice, i mnogi povjesničari).

Pučko zazivanje vlastite (u kasnijoj redakciji: nacionalne) države ostalo je višestoljetnom konstantnom hrvatske političke povijesti, pa i ključnom sastavnicom u različitim razdobljima fluidnoga poimanja hrvatstva (od vjerojatnosti da su se protiv “posljednjega hrvatskoga kralja hrvatske krvi” na Gvozdu borili i Slavonci – koji bi danas bili svakako smatrani etničkim Hrvatima – do jadnoga Nikole Šubića koji je branio Ugarsku, ili pak Jelačića koji je branio Austriju). U ime očuvanja “ostataka ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva” (reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae) koješta je trebalo izdržati, pa makar i vrludanjima kroz povijesna bespuća…

Baš je zato “državotvorna ideja” (a tek potom – i kasnije –  jezik ili kultura općenito) ostala neupitnom (te stoga nepropitanom) okosnicom hrvatskoga identiteta – for better or worse. U suvremenim, nezaobilazno ideologiziranim, interpretacijama ovaj je obrazac dijelom redefiniran, jer suvremena politička praksa (koja se iz bjelosvjetskih instancija pomalo prelijeva u lokalne okvire) zahtijeva da se  uz postojanje državnosti uzmu u obzir i neke njezine kvalitete (od legitimacijskih do izvedbenih). No, zabran je zastupnik(c)a stava: “nek’ je država, ma kakva bila, samo da je naša” i dalje masivan konstitutivni čimbenik hrvatskoga političkog života.

Bez javnog stava u povodu 10. travnja

Tročetvrtinski stoljetni jubilej proklamiranja NDH ovih je dana ponovno pokazao ne samo koliko se mučno izlazi na kraj s vlastitom neslavnom prošlošću (što ni u kojem slučaju nije domaća specifičnost), nego i posebnosti političkoga ozračja u naciji koja živi od fiksacije na državnost svoje (toliko dugo tek zamišljane, dapače: “sanjane”) države. Ponajprije, jedan je od – objektivno, dakle: o interpretacijskim i recepcijskim obrascima neovisno – najznačajnijih datuma (novoskladani bi jezični branitelji rekli: nadnevaka) hrvatske povijesti prošao u nepojmljivoj diskretnosti. Nije bilo nikakvih skupova posvećenih nadasve važnome povodu, nitko se – od političke klase, preko Akademije i stručnih udruga, do nevladinih organizacija – nije našao p(r)ozvanim izreći javni stav u povodu 10. travnja. Izuzeci su, svaki na svoj način, bili “Jutarnji list” i veterani 9. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”. Uz to, jedino je još HRT u svojoj emisiji posvećenoj zbivanjima na rečeni datum korektno, ali bez isticanja, podsjetila na njegovo značenje (brkajući, kako je to u većini povjesničarskih radova slučaj, Pavelićevu “osobnu vlast” i “totalitarni karakter” NDH).

Hosovci su jubileju prišli na posve aktualizirajući način – ne slučajno; njihova je postrojba i osnovana na pedesetu obljetnicu NDH i dobila ime po ustaškome vitezu (koji se je, zapravo, zvao Ranko, ali je ime Rafael naknadno uzeo, jer je očito nekako viteškije). Tom je prigodom pukovnik Skejo zatražio “zakonsku zaštitu” za “sveti pozdrav Za dom spremni!”. Istovremeno je rečeni povijesni mislilac (vjerojatno bi za sebe radije preuzeo nepismenu, a u krugovima tzv. Hrvatskih studija i šire popularnu, oznaku “mislitelj”) pokazao i svoju interpretaciju razloga poraza NDH: “Hrvati su vijekovima sanjali i borili se za svoju slobodu, a san o hrvatskoj slobodi na kratko se ostvario 1941. godine osnivanjem NDH, ali je ona izdajom dijela naroda ugašena i hrvatski narod utonuo je u najcrnji komunistički mrak”. Tradicionalna nacionalistička retorika, slijedom koje “naši” gube samo izdajom (ili, u nogometnome postavu, sudačkom greškom), ovdje je obogaćena doista koljačkom poetikom – koja NDH smatra, ni manje niti više, nego “ostvarenjem sna o slobodi”.

“Jutarnji list” je obljetnici posvetio veliki dodatak od dvadeset stranica, uglavnom rutinskih antifašističkih testova (očiti je izuzetak Klasićeva – s obzirom na zloćudnu narav tematike začudno duhovita – paralela Slovačke i Hrvatske u četrdesetima prošloga stoljeća i danas), bez ikakvih javnosti novih dokumenata, interviewa sa preživjelim sudionicima, upozorenja na novija istraživanja, itd. I to je, u danim okolnostima, doduše, bio nedvojbeni medijski događaj, premda je već dobro poznati redaktorski šlamperaj priskrbio Slavku Goldsteinu titulu doktora znanosti (vjerojatno onu koja je istom prigodom oduzeta Tvrtku Jakovini), Ivanjeku besmisleni podnaslov, poneka su (uglavnom njemačka) imena pogrešno otisnuta, i sl.

Ključni su problemi koje povod provocira interpretirani tradicionalno, a to znači i ne baš posve vjerno povijesnoj zbilji – najbolje to pokazuje (inače, veoma česta) formulacija u (novinarski svakako najefektnijem) tekstu Vlade Vurušića da je 10. travnja “osnovana” NDH (Vurušić, doduše, s pravom, imenicu država na navedenome mjestu piše pod navodnicima). No, radilo se je o (danas bi se reklo: medijskome) proglašenju nečega što – kao država – zapravo nikada i nije bilo uspostavljeno (premda se je Kvaterniku priviđalo čak njezino “uskrsnuće”, kao da je nešto slično već jednom ovozemaljski postojalo i nestalo, pa se, zahvaljujući silama nebeskim, opet pojavilo u svijetu).

U tekstu Tvrtka Jakovine ta je ne-državnost, na neki (pomalo neobičan) način i pokazana; on, doduše, također piše o “uspostavljenoj novoj državi” koja, međutim, “nije imala suverenost”, “nikada nije nadzirala vlastiti teritorij” (nejasno je kako je dotični teritorij bez nadzora onda uopće bio “vlastiti”), “anarhija je bila posvuda”… A u svemu se sagledava i trunka teorije urote: “Bila je to država koja je trebala ostati u dovoljnom stupnju kaosa zato da Hitler i Mussolini, bude li trebalo, uvijek mogu intervenirati”. Vjerojatnije je ipak da dvojici velikih vođa Hrvatska nije bila dostatno važna da bi se bavili njezinom (poželjnom) kaotičnošću, te je rečeni nered slijedio iz činjenice da država naprosto nije bila ustrojena.

Osim ova dva ispada iz javne kolotečine, 10. travnja sedamdesetpete godine po proklamiranju NDH označio je múk svih ostalih, koji je jasno signalizirao nelagodu izazvanu prošlošću. Kod jednih – možda zbog toga što je (u naslonu na glasovitu Adornovu formulu) poslije Jasenovca odista teško pisati i govoriti. Kod drugih pak vjerojatno zato što svoje simpatije ne objavljuju da – kako je to pragmatički, a neprincipijelno – formulirao Milanović ne provociraju “Zapad” (to, naravno, nije onaj Divlji zapad iz Fordova filma). Pragmatički razlozi političke taktike naglašeni su, naime, proteklih dana jasnim pokazivanjem da se na ustašku prošlost Hrvatske na “bitnim mjestima” u inozemstvu i dalje gleda bez ikakvih simpatija (to više što se EU, i ostali, susreću sa povijesnim revizionizmom i u nizu drugih postkomunističkih sredina). Ipak, bilo je baš neugodno gledati kako su se predsjednica države i premijer ne tek formulatorno, nego, izgleda, i svjetonazorski preobratili samo nekoliko sati nakon susreta s niže rangiranim amerikanskim funkcionarom. Samo je Karamarko (uz Tita jedini značajni hrvatski političar koji nije posjetio Jasenovac) ostao (gotovo) čvrsto na braniku omiljene formule o (panoramskoj) osudi svih totalitarizama (što je smisleno koliko i eventualna najava vlade suočene s proljetnim poplavama da je pripravna i na borbu sa snježnim nanosima).

O hrvatskom nacionalizmu i odnosu prema NDH

Prema svemu sudeći, uzroci su (ovih i drugih) neprilika što ih hrvatski nacionalizam (različitih stupnjeva zagriženosti) ima s NDH trojaki. S jedne se strane radi o neprijepornim pojavnostima:

– NDH je postojala kao koljački režim koji nije imao nikakva ni frazealnog (a kamoli praktičkog) dodira s demokracijom, pa je osramotio nacionalnu ideju kojoj nije pridonio ničime (osim, navodno, državom). NDH nije bila totalitarna tvorba (jer, uza sve ostalo, njezin režim nije imao masovnu podršku, bez koje totalitarnosti nema), ličila je više na neku vrst tiranije (u Straussovu smislu pojma), uz neke (tehničke) elemente dvadesetostoljetnih diktatura. Nosiva je ustaška ideologija imala nedvojbeno totalitarne sastavine, no ustaše nisu uspjele ustrojiti masovni pokret na tim osnovama;

– ponajprije zbog svojega permanentnog zločinačkog karaktera, ali i zbog kratkoga trajanja, NDH predstavlja, u punome smislu riječi, crnu rupu hrvatske povijesti – ne samo mračno razdoblje, nego doba čijem se mraku čak ni svjetlost, ne može otrgnuti, jer svaku interpretaciju kontaminira. Za razliku od fašizma i nacizma, ili raznih oblika boljševičkoga komunizma, koji su, uz nepojmljivo visoku „cijenu“, donosili i raznovrsna unapređenja u sredinama u kojima su vladali, NDH nije Hrvatskoj donijela baš ništa dobro. Ništa novo, a relevantno i nakon tričetvrt stoljeća, nije učinjeno ni u kulturi ili znanosti, niti u industriji, ni u sportu niti u građevinarstvu (jedinu su cestu, Zagreb-Varaždin, asfaltirali Nijemci, u očekivanju Hitlerova dolaska – do kojega nije došlo). Praktički ni jedan od formativnih hrvatskih intelektualaca dvadesetoga stoljeća nije zaista podržavao ustaški pokret (uz eventualni izuzetak Julija Makaneca);

– konačno, i opet pragmatički, NDH je bila na strani ratnih gubitnika.

S druge strane, recentni je svjetonazorski raster doveo do toga da je problemom postalo to što je:

– jedini realni (dakle: djelatni) antifašizam bio onaj boljševičke provenijencije, pa je desnica ostala bez antifašističke vertikale (naknadni pokušaji da se izmisli “genuino hrvatski antifašizam” dovodi u jednoga povjesničarski ambicioznoga odvjetnika do toga da takvim, dakle: građanskim antifašistom, proglasi prvoga Pavelićeva savjetnika po povratku u zemlju, Vinka Kriškovića!?);

– Katolička je crkva u Hrvatskoj desetljećima izbjegavala osudu ustaškoga režima (a da istovremeno ne spomene i komunističke zločine), da bi se posljednjih godina našla u nebranome grožđu – za dokazivanje Stepinčeve svetosti treba im svjedočenje o njegovu junaštvu u spašavanju ljudi od neljudskog režima, a, istovremeno, taj režim s teškoćom osuđuju (o isprici zbog zločinačkoga djelovanja dijela klera za vrijeme NDH nema, dakako, ni riječi);

– sam je Stepinac svoje nesnalaženje u prilikama toga vremena jasno iskazao opetovanim iskazima o “uskrsloj Državi Hrvatskoj” (prihvaćajući očito Kvaternikovu besmislicu), pa čak i “plebiscitarnoj volji hrvatskog naroda” koja je dovela do NDH (pri čemu je riječ ili o nepoznavanju pojma plebiscita ili o njegovoj cezarističkoj uporabi). U svakome slučaju, Stepinčevo je stajalište djelovalo kao potkrepa terminologijske prtljage nacionalističkoga mainstreama  (ovih je to dana – u nastojanju da se lukavo očituje protiv ustaških zločina, ali i zadrži kontakt s nacionalističkim sindromom, ponovno pokazao Orešković, koji je nedopustivost zločinačke prakse u Jasenovcu izveo iz – ne baš precizno navedenih – Stepinčevih riječi);

– zbunjenost se suvremenih nacionalističkih interpretacija možda ponajbolje pokazuje na primjeru, već spominjanoga, pozdrava “Za dom spremni”. Čak i da se može dokazati kako je ovaj pozdrav funkcionirao (makar i u literaturi) i prije ustaške uporabe (a za sada ništa na to ne upućuje), ostaje pitanje o njegovoj kontaminiranosti zločinačkom uporabom. To više što uglavnom isti interpreti smatraju sasvim nedvojbenim da je čitavo jedno (ne samo srpsko) pismo kontaminirano vukovarskim zločinima. Pritom se radi o stoljećima (i ruske, bugarske, itd.) pismenosti, o JNA koja je djelomice koristila ćirilicu, te o broju žrtava koji je u svakome brojanju neusporediv s onim iz doba u kojem je ustaški poklič označavao zločine (ali su zločini vremenski bliži suvremenosti od onih iz četrdesetih).

Degeneriranje Hrvatske

S treće strane, ono jedino što je trebalo biti pozitivnim elementom povijesnoga djelovanja NDH, uspostavljena država, naime (ne pitajući pritom za ljudske i druge “troškove”) – zapravo se nije dogodilo. U petome tomu Hrvatske enciklopedije – koja je započeta (i dobrim dijelom pripravljena) još u banovinskome vremenu – objavljena je (u punome smislu riječi: odlična) natuknica o državi. U njoj se, sukladno teorijskoj tradiciji, navode četiri bitne odrednice državnosti – teritorij, pučanstvo, vlast i vrijeme. Ovaj je tom objavljen 2. svibnja 1945., na samome kraju egzistencije NDH (i zato ga mnogi kolekcionari nemaju ili ga imaju bez uveza sa zlatotiskom), pa gotovo simbolički, na svršetku, obznanjuje temeljnu obmanu koju NDH predstavlja.

Jer, NDH nije imala teritorij pod stalnom kontrolom koji bi nadilazio makar i trećinu onoga koji je svojatala, nije imala ni administrativni uvid u stanje pučanstva (njezina je oficijalna brojidba, primjerice, još godinu dana nakon predaje Dalmacije Italiji navodila broj stanovnika koji je obuhvaćao i Dalmaciju, nije imala ni približni vlastiti popis državljana, itd.). O tomu da je NDH doista kontrolirala životne uvjete (makar i natpolovične) većine “svojega” pučanstva u razdoblju duljem od nekoliko mjeseci naprosto nema ni riječi. Vertikala vlasti nije bila ni načelno izvedena, a, što je bitno, NDH posve sigurno (pored njemačke, talijanske vojske, partizanskih i četničkih odreda…)  nije raspolagala monopolom fizičke sile (da se o njezinoj legitimnosti u Weberovu smislu i ne govori).

Ipak, i nakon brojnih desetljeća još se (uz dvojbenu akribiju) tvrdi: “Za novu je državu presudno tzv. načelo efektiviteta: ako je na određenom stalno nastanjenom području uspostavljena efektivna i trajnija vlast koja presudno normira pravni život i bitno utječe na ponašanje pučanstva, onda se može govoriti da je nastala nova država. Te je pretpostavke Nezavisna Država Hrvatska (1941.–1945.) ispunjavala, tim više što je pretežan dio hrvatskog življa na njezinu području, poučen tragičnim iskustvima u vrijeme jugoslavenske države, priželjkivao stvaranje neovisne Hrvatske.” (Tomislav Jonjić, “Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske”, “Časopis za suvremenu povijest”, 43/2011., br. 3, str. 697). Ali, tvrdnja da je NDH obnašala “efektivnu i trajniju vlast” protuslovi svim izvorima o svakidašnjem životu u najvećem dijelu Hrvatske, za najvećega dijela trajanja NDH (tek primjera radi, u jesen 1943. manja je skupina partizana nekoliko tjedana provela na području današnjega Jarunskog jezera). A iz (doista vjerojatne) pretpostavke da je “pretežan dio hrvatskog življa…priželjkivao stvaranje neovisne Hrvatske” nikako ne slijedi legitimnost svake verzije poslijejugoslavenskoga režima (čak i zanemari li se činjenica da je “hrvatski živalj” predstavljao cca. dvije trećine pučanstva ove tvorevine).

Možda se neutemeljenost ovakvih izvoda najjasnije pokazuje u autorovoj rezolutno pozitivističkoj tvrdnji: “Ako je naime NDH bila država, onda se poštivanje njezinih propisa ne može proglasiti protupravnim” (lc., str. 669). Ovakvim se stavom – koji “obrat ka prirodnome pravu” bitan za međunarodno pravo od sredine dvadesetoga stojeća nadalje naprosto preskače – ne pokazuje samo spektakularno nepoznavanje međunarodnopravnoga konteksta samoizabrane teme, nego i jasno stajalište koje odbija Nürnberško suđenje nacističkim vođama, legalizirajući hitlerovske (a ponajprije, svakako, endehazijske) rasističke i druge zakone.

Nakon stoljeća vjerovanja u legitimnost hrvatskoga državnog prava, ostalo je da se prihvati realnost sadašnje hrvatske države (koja jedina odgovara smislu sintagme), ili da se historiografijskim fantazmagorijama (a nerijetko i lažima, odnosno falsifikatima) učitava postojanje hrvatske države “u različitim državnim oblicima”, pa i u invalidnoj NDH. Jer, od rečene četiri odrednice ona je, u zbilji, postojala samo u vremenu – time što je u četverogodišnjem razdoblju nesretno degenerirala Hrvatsku (NDH bi, valjda, i trebala biti razumljena kao kratica koja označava ovakvo stanje stvari). U najboljem je slučaju (za tvrdokorne nacionalističke privrženik(c)e, dakako) na djelu bila tek (vremenska) četvrtina dosega pojma države, a njezin je učinak jasan: degeneracija u kojoj je volja za državom uspjela uništiti sve, od eventualne mogućnosti države same do bitnoga – stotina tisuća ljudskih života.