Baš kao što veli Arsen: “Sve je prolazno osim trajne ondulacije”.
Svi se zanosi poderu, sve jarke boje abšisaju, strasti se ne obnove pod pepelom. Dosada, zamor, rutina i ponavljanje potpuno preuzmu vlast nad nečim što smo držali svojim životom, neotuđivom svojinom.Novotarije traju dan ili dva, a potom se i od njih s gađenjem odvraćamo.Osluškujem samo kreket žaba koje najavljuju kišu, tome mogu vjerovati, kao izvjesnoj novosti.A iza nje možda dolazi duga, kao bonus i poklon za dovoljno strpljive.

Napreduje se puževim korakom, dok je erozija golema : nevoljkost, nepoduzetnost, mrzovolja, odustajanje.Ciljevi se dohvaćaju samo ako su blizu, na dužini ispružene ruke.Slušam poruke, čitam pjesme, uplićem se u planove, no svejedno, osjećam se nenaslovljeno. To ide nekom drugom, na drugoga se odnosi, dok mene ispire dosada, ravnajući mi vijuge, poput sukača za domaće platno od konoplje.Gnječe me olovnost i drvenost, rastače me ustajalost.

Sve su uzaludnije potrage za novim i drugačijim.Jer naravno, toliko ljudi živi na razini imitacije, da originale već s naporom raspoznajemo. Ja nikada nisam željela biti KAO DRUGI, nositi istu odjeću, jesti ista jela, posjećivati ista mjesta, zauzimati poze, izjavljivati,preglumljivati, izvještačeno se smješkati, završavati poruke tuđim frazama, uživljavati se u tuđe osobnosti. To mi se čini neizrecivo ispraznim, jeftinim, bez potencijala za bilo što.

Možda još vjerujem u svjež doživljaj, u potrebu kretanja, u zdravu skepsu i zanos pred neočekivanim. Ne kupujem tu odstajalu robu, s mirisom pljesniva skladišta, koju mi nude pod neprolazne uspomene.Sve što je vrijedilo, već je dobilo svoj stih, a ostalo je makulatura stvarnosnog, goli i tinjajući život.Da, svega je dosta, prekorubnost me zamara i čini tromom i nepobudljivom.

A ipak, eto, prislagujem knjige i odjeću, sutra se spremam na put.

(27. 4. 2016., Flora Green)