Piše: Slađana Bukovac

Danas je uručen otkaz mom kolegi, Saši Kosanoviću. Otkazu je prethodilo očitovanje televizijskih sindikata. Od njih osam, šest ih se o otkazu izjasnilo pozitivno. Svi, osim sindikata novinara, i glazbenika, mislili su kako je izvrsna ideja Saši Kosanoviću uručiti otkaz. Toliko je u očima tih visokomoralnih ljudi gadno zgriješio. Jer je surađivao na jednom dokumentarnom filmu, za što ga je preporučio jedan od nadređenih, ali mu za to nije izdao pismenu dozvolu. Niti je tu dozvolu tražio od, bez ironije, nepodnošljivog prethodnog ravnatelja, Gorana Radmana.
Jasno, nisam pala s Marsa, ovo nije prvi slučaj da gledam kako ljudi odlaze iz moje firme, prisilno, ili vlastitom voljom, i kako se to baš nikoga ne tiče. Većina je, naime, baš kao i onih šest sindikata, silno zauzeta vlastitim napredovanjem, perspektivama za što je moguće izdašniju penziju, brigom oko dugoročnih kredita. Tržište rada je neumoljivo, i izrazito okrutno. Tamo novinari ništa ne vrijede, a ni ostalo televizijsko osoblje. Ili jesi KV soboslikar i keramičar, ili nisi. Nema u ovoj zemlji osobito diferenciranih potreba za radnom snagom, pogotovo izvan sezone. Zna se čemu na televiziji služi otkaz, da čovjek na šest mjeseci ostane bez novaca za hranu i režije, potom dobije sudski spor, čije će troškove podmiriti pretplatnici, pa da ga potom sud vrati na radno mjesto. U mafijaškoj terminologiji, otkaz je nešto poput pucanja u nogu, ili konjske glave u krevetu. Prepustit ćemo te tržištu, da vidimo koliko vrijediš, u skladu s filozofijom našeg novog ministra kulture, gospodina Hasanbegovića, koji nije KV soboslikar i keramičar, tako da se ni sam ne bi osobito dobro proveo da nije direktno priključen na “državnu sisu” otkad su mu diplomu uručili u ruke.
Pitanje svih pitanja u mom slučaju glasi: zašto ovako otvoreno reagiram na otkaz Kosanoviću, a prešutjela sam, barem javno, sve ostale? (Da ih nisam baš tako olako shvatila, potvrdit će, nadam se, Marina Pavičić iElizabeta Gojan, a posredno sam se nešto petljala i oko Karoline Vidović Krišto).
Otkaz Kosanoviću meni je prvom redu nepodnošljiv zbog toga što je on žrtva novog režima. Onaj koji mu je na HRT-u prethodio bio je do te mjere totalitaran da bi moralo postojati neko vrijeme time outa, da se ljudima dopusti da udahnu malo zraka, izađu iz vlastitih podruma, i sjednu na sunce, prije nego što granatiranje iznova počne. Meni je naravno jasno da od HDZ-a nema smisla očekivati spokojno sunčanje, ali negdje bi nešto milosti, makar povremeno, moralo biti. Inače se prenapregnu ljudske opruge, pa ljudi reagiraju neugodno, i neposlušno, prestanu biti diskretni kotačići u mehanizmu koji ždere umirovljeničke kune.
S olakšanjem moram priznati, a vidim da me u tome preduhtrio Ranko Ostojić, da mi Kosanović nikad nije bio simpatičan. Svadljiv je, neugodan, ponekad za moj ukus odviše demagoški nasađen. Ako je netko dosad pomislio drugačije, to odlučno mogu demantirati. Mi nismo prijatelji, nikad nismo popili zajedno kavu, ja privatno odlučno izbjegavam ljude u toj mjeri uvjerene u vlastite stavove, i svjetonazor; bliži su mi oni koji stalno nešto prtljaju, sumnjaju, u pogrešno su vrijeme na pogrešnom mjestu.
Ali eto, Kosanovića odlučno ne dam. Čak velikodušno dopuštam da me se zajedno s njim potopi.
Postoji taj njegov dokumentarni film, “Logori”, sniman u Srbiji, u mjestima gdje su se nalazila ta jeziva mučilišta prošlog rata. U svakom mjestu, pored svakog tog ukletog objekta, Kosanović je odradio ono što se u novinarstvu žanrovski zove “vox-pop”. Glas naroda. PItao je prolaznike jesu li znali. Jesu li htjeli znati, i jesu li se usudili znati. Za jednim je brkatim čovjekom, koji mu je već bio dao izdašnu izjavu, trčao nakon što je dobio informaciju da je bilo logorski čuvar. Filma na žalost nema na youtube-u, tako da mi preostaje osloniti se na vlastito pamćenje, ali nekako mi se čini kako je upravo cijepao drva, kada se Kosanović pojavio sa snimateljem, i postavio to užasno direktno pitanje. O logoru, i o mučenju.
Nedavno, izvještavao je o sirijskim izbjeglicama. Iz Budimpešte, s raznih sumračnih graničnih prijelaza. Uvijek je nosio to svoje tužno, empatično lice, i savršeno izglačanu košulju. Govorio je neprekidno o patnji, onom što je poznavao, i što ga je zanimalo.
Od danas, on je moj bivši kolega, Saša Kosanović. Ne vjerujem da će završiti na birou, za hrabre ljude uvijek negdje ima mjesta. Sve se, na kraju krajeva, svodi na hrabrost. Ja, barem zasad, ostajem u instituciji koja do hrabrosti drži kao do lanjskog snijega. Zahtijeva poslušnost, uživa u političkoj protekciji, ždere svoje enormne plaće, koje teško probavlja. Kao udavi, koji satima vare vlastiti plijen.