Piše: Blažo Davidović
I taman se navikneš na rat, naučiš neke mrgodne geste, konačno nabubaš himnu napamet, brzo kopaš rovove, sjajno kolješ, siluješ brzo, s nogu, temeljito i pedantno, pališ sela bez šibice, mrziš dalekometno, slušaš državotvorne medije i dominantnu crkvu, kad te vlast, iz čista mira, prvo šokira neopravdanim primirjem, a onda te potpuno blokira nanoseći ti gnjusni mir. Udar je to na tijelo strašan, taj preokret turboradikalni.
Uz veliki napor, slušajući iste partije i ljude koje znaš po imenu, ufuraš se u mir, puštaš bijele golubove, uradiš tetovažu Mahatme Ghandija, dok tvoje kćerke na lijevoj sisi istetoviraju lik Majke Tereze, kradeš grančice sa komšijskih maslina i dijeliš bakicama, djeci i trudnicama, uđeš u helsinški odbor i, ukratko, radiš sve ono što je normalno i očekivano od jednog revnosnog mirotvorca.
Naviknut na mir, onemoćao zbog apstinencije u kopanju rovova, sa dugom pauzom u silovanju neprijateljskih djevojčica, opet si nekako potresen jer vlast najavljuje uvođenje vojnog roka, kupuju se raketni sistemi, nešto ne štima oko granica, oko tebe je sve više policije i vojske, profesionalnih špijuna više je nego liječnika.
I naš čovjek, ni kriv, ni dužan, poludi i ne zna šta će?
Jebovaspatak, odlučite se: rat ili mir, dal da voljemo, dal da koljemo?
Naš čovjek hoće da zna na čemu je.
radio gornji grad 
