Piše: Elis Bektaš

Plemenita i hvalevrijedna ideja osmosatnog radnog dana nije rođena u nekoj razvijenoj kapitalističkoj zemlji Zapadne Evrope niti na sjevernoameričkom kontinentu, već u dalekoj i tada zabačenoj Australiji. U svom članku o porijeklu prvomajskog praznika, objavljenom 1894. godine u Sprawi Robotniczi, Rosa Luxemburg piše o značaju općeg štrajka zakazanog za 21. april 1856. godine, čiji je osnovni cilj bio ograničavanje radnog vremena na trećinu dana.

Tek trideset godina nakon australskog štrajka odigrat će se na Žitnoj berzi u Chicagu krvavi događaj koji će poslužiti za buđenje internacionalne radničke svijesti – 4. maja okupit će se tri hiljade radnika da nastave demonstracije zahtijevajući ograničavanje radnog vremena i protestirajući protiv policijske brutalnosti. Bomba koju je tada bacila nepoznata osoba, po svemu sudeći policijski agent-provokator, ostavila je iza sebe leševe sedam policajaca i četiri civila te više desetaka ranjenih, ujedno posluživši kao opravdanje vlastima da se nemilosrdno obračunaju s radničkim vodstvom u Chicagu, tadašnjem industrijskom centru Sjedinjenih Američkih Država.

Druga internacionala donijela je, odmah nakon osnivanja, 1889. godine, deklaraciju o obilježavanju Prvog maja kao međunarodnog radničkog praznika, naglašavajući trodijelnu podjelu dana – osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja – kao minimum radničkih prava. Taj je praznik postao jedan od najvažnijih toposa lijevog aktivizma pa se i danas slavi u većem dijelu svijeta. Istina, postoje države koje ga nisu uvele u svoju listu praznika, a postoje i zemlje koje praznik rada obilježavaju nekog drugog datuma, pri čemu je nemali paradoks da su među tim zemljama i Australija i SAD, koje su najzaslužnije za uspostavljanje Prvog maja.

Možda će neko smatrati kuriozitetom to da je i nacistički Treći rajh bio na listi zemalja koje su pompezno obilježavale ovaj praznik, ali čuđenje proističe iz predrasuda o razdjelnicama između ljevice i desnice. Hitler, istina, nije bio naklonjen internacionalizmu, ali u mnogim bitnim pitanjima nije bio ništa manji ljevičar od Staljina. Čak je, s polustoljetnim zakašnjenjem, i Rimokatolička crkva uvidjela značaj ovog praznika koji u svom temelju ima radnička prava, pa njeni pripadnici od 1955. godine obilježavaju 1. maj kao Dan Svetog Josipa, zaštitnika radnika.

Radnička prava životna i goruća tema

U Socijalističkoj Jugoslaviji ovaj je praznik izuzetno svečano obilježavan, ali je pomalo izgubio izvornu prirodu. Smatralo se da su jugoslavenski radnici ostvarili sva svoja prava i da je dovoljno praznovati rad te iskazivati čvrstu namjeru da se socijalističke stečevine nepokolebljivo brane od truhlog kapitalističkog zapada, koji je, gle čuda, bio voljan primiti višak jugoslavenske radne snage. Prvi maj bio je prvi u nizu praznika koji su ispunjavali peti mjesec – Dan pobjede, Dan službi sigurnosti, Dan pobjede u Jugoslaviji, Dan RV i PVO i Dan mladosti nastavljali su taj niz.

Svaki od tih praznika imao je svoju ulogu u izgradnji i odbrani ideološke tvrđave socijalizma, ali najznačajniji su svakako bili prvi i posljednji među njima. Pogotovo je bio značajan Prvi maj, koji je poslužio kao supstitucija za stoljetnu tradiciju obilježavanja Đurđevdana, odnosno Aliđuna – režim je razumijevao koliko je bitno širokim narodnim masama ponuditi svetkovinu kao ventil, baš kao što je razumijevao koliko bi za sistem bilo pogubno prosvjećivati te iste mase bilo čime drugim osim demagogijom i plitkim populizmom.

Nakon urušavanja socijalističke ideje i raspada SFRJ, mnogi praznici te zemlje umrli su prirodnom smrću. Prvi maj očuvan je, između ostalog, i zbog svoje međunarodne prirode. Bila bi golema šteta da je, u dobroj mjeri opravdan i razumljiv negativni sentiment prema Jugoslaviji i socijalizmu, potisnuo ovaj praznik s javne scene. Malo su kad u povijesti kao danas, u doba dokončanja tranzicije i pripreme za skok u lavlje čeljusti liberalnog kapitalizma, radnička prava toliko životna i goruća tema. Nažalost, surovi povijesni događaji, plod višedecenijskog potiskivanja nacionalnog pitanja, odnosno njegovog rješavanja na način koji je bio usmjeren na kupovinu mira u kući i koji je tako korist donosio samo vladajućoj oligarhiji, potisnuli su pitanje radništva u zapećak.

Zakržljali ostaci ljevice u državama koje baštine zajedničko jugoslavensko iskustvo, pa tako i u Bosni i Hercegovini, nisu imali ni znanja ni volje da se tim pitanjem ozbiljno pozabave. To ne treba čuditi, jer su se upravo ti ostaci ljevice neuporedivo brže prilagodili zahtjevima liberalnog kapitalizma od drugih političkih okvira, a svoju lijevu atribuciju zadržali su uglavnom da bi sačuvali pravo na materijalno nasljedstvo i da bi mogli eksploatirati izuzetnu moć mukle i tupe nostalgije.

Prigodničarsko nosanje crvenih bajraka, patetični hvalospjevi dječaku sa Sutle koji se stavio na čelo jugoslavenske socijalističke revolucije i podjela graha iz kazana ne mogu se, ni uz najbolju volju, nazvati borbom za radnička prava. Ono što postjugoslavenska, što znači i bosanskohercegovačka ljevica, nikako ne uspijeva razumjeti jeste stvarno značenje zahtjeva do kraja artikuliranog deklaracijom Druge internacionale – osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja. Zanemarivanje, odnosno zloupotreba ove posljednje trećine dana, izravno kompromitira i bazična radnička prava.

Kultura bi trebala poticati kritički odnos prema svijetu i omogućiti čovjeku sagledavanje sebe kao društvenog i povijesnog subjekta. Ono što je jugoslavenska ljevica desetljećima nudila kao kulturu nije moglo izdržati test iole ozbiljnijeg kritičkog propitivanja – ishod takvog propitivanja pokazat će da je riječ o zametku kulture koji je ugušen i kalcificiran dogmom, po kojoj je subjekt uvijek iznad naroda i radništva, koji su uvijek, osim u ispraznim parolama, samo pasivni objekt povijesti.

Postjugoslavenska ljevica u Bosni i Hercegovini nije ni za jotu promijenila svoj odnos prema kulturi. Ona se prema njoj i danas odnosi kao prema proleterskom folkloru koji može potaknuti samo najbanalnije emocije, ne i prodornu, pitajuću misao. Treba imati razumijevanja za takav stav ljevice. Ona mora nuditi nostalgiju svojim potencijalnim biračima jer im nema ponuditi ništa drugo, jer je propustila razvijati svoju političku misao u skladu sa zahtjevima vremena.

Ali ako već možemo razumjeti, ne znači da moramo i naći opravdanje za to što ona čini. Nuditi današnjem radniku, ukliještenom u procjep između nedovršene prošlosti i nemilosrdne budućnosti, prizore nekadašnjeg blagostanja – prizore koji su prije svega lažni i naknadno iskonstruirani – i poticati ga na frustraciju i bijesni revolt umjesto na precizno usmjereno političko djelovanje, u najmanju je ruku nemoralno.

Priliku koja se ukazala guranjem radničkog pitanja u drugi plan nanjušio je i dio nevladinog sektora, onaj koji se opsesivno bavi ideološkim konstruktima. Shizofrenost plenumske retorike od prije dvije godine, kada su se miješale babe i žabe, radnička prava i patriotizam, suživot i sindikalizam, zorno je pokazala svu dubinu ponora u koji se sunovratila lijeva politička misao u Bosni i Hercegovini. A kako da se i ne sunovrati kad je oduzeta od onih kojima je ta misao potrebna i kad su je prisvojili oni koji ljevicu doživljavaju kao salonsko pomodarstvo i kao priliku da njenim parolaškim ispovijedanjem posvjedoče vlastitu etičnost.

Ono što je danas potrebno radništvu u Bosni i Hercegovini nisu floskule o zlatnom dobu socijalizma, još manje prvomajski cirkusi s dijeljenjem graha i roštiljskim kobasicama i pivom. Za prejedanje i napijanje u prirodi poslužit će sasvim zgodno bilo koji drugi neradni majski dan. Ono što je radništvu potrebno jeste podizanje svijesti o njegovim pravima i o načinima da se za svoja prava izbori. Ako želi očuvati smisao svog postojanja, ljevica mora naučiti kako da preuzme i ispuni tu ulogu, ali da pritom ne ponovi grešku svojih prethodnika koji su vjerovali da imaju odgovore na sva društvena pitanja. Ljevica ujedno mora odustati od izbjegavanja svoje povijesne odgovornosti za današnje stanje radništva u Bosni i Hercegovini i prestati nuditi bajke, pa i laži iz prošlosti kao dokaze vlastite valjanosti, kao što mora prestati kukati i lamentirati nad činjenicom da neko drugi ne radi njen posao.

Ako u budućnosti budemo imali priliku vidjeti proslavu Prvog maja koja neće biti nadahnuta nostalgijom, već prožetu iskrenim nastojanjem da se rješenja za radnička prava traže u okviru mogućeg, u sada i ovdje, dobit ćemo potvrdu da je ljevica konačno razumjela da je ona ta kojoj je povijest povjerila ulogu zaštitnika i predvodnika radničke klase, a ne ulogu saučesnika u privatizaciji.

(Faktor.ba/Magazin STAV)