Piše: Blažo Davidović
Sve je započelo kad mi je poslala ružu, a danas tvrdi da je to bila posljedica nedostatka vremena: kuhala je, djeca oko nje, kržljavi zet i dva labradora, pa je frknula crvenu ružu, nekako se stvorila na monitoru njenog superpametnog mobitela, jer virtuelni svijet i njegove gazde misle na nas, konzumentske bedake. Uzvratio sam sa dvije ruže i zagrljajem. Onda je ona poslala srca. Bilo ih je puno i bila su crvena. Odgovorio sam sa još crvenijim srcima, poljupcem i sjenom koja asocira na Travoltu u ”Saturday night fever”. Onda je ona meni poslala curicu koja plače. Zapravo je to bila kiša, ja sam njoj poslao jaja, jer je bio Uskrs, a i red je, jer je ona meni poslala snijeg i drvce za Božić, a i dala mi je nekoliko torti za rođendan.
Zatim je nije bilo nekoliko dana, pa sam u sebi rekao: Škrtuljo jedna, granfuljo, rospijo, vještice, nalijepi nešto, majketigaspalim!
Konačno, stiže neki učenjak, dva patuljka i zec koji pada u nesvijest na pozornici. Pošaljem srca probijena strelom, jer nisam našao zlog vuka koji liže trudnu vjevericu.
Ipak, eto njenih srdašaca, ali plešu u moru. Kako ja nemam taj set naljepnica?
Banditi jedni, a financijski me u crno zavili.
Tražim sijedog i naboranog narkomana koji pokazuje tetovažu ispod pupka “Diže mi se na tebe”, ali nema, nema ni pelinkovca, tražio sam jaja, hrenovke i zdenka sir, jer sam to servirao da žderem. Naravno, nema.
Onda je opet poslala srca, poljubac i dvanaest ruža. Punio sam mobitel i kasno sam to vidio. Uzrujala se i poslala “What the fuck?”
Tražio sam gaćice. Kao, da joj dam do znanja da bih joj skinuo gaćice.
Nema!
Pošaljem dvije sove.
Ona meni flautu.
Da flautu… Beštijo jedna, di su srca, poljupci, uzdasi?
Nitko me nikad nije toliko nalijepio kao ona.
I sad ne znam šta ću?
Da nemate vi, možda, ideju gdje da dođem do naljepnica novih, raznovrsnih, i tako to? Nešto sa sisama, brudetom, nikotinom ili mehaničarem?
radio gornji grad 
