Piše: Edit Glavurtić

Tako eto, otputovala nam je i Jadranka. Portali jutros javljaju o odlasku glazbene dive, a meni se čini kako je izraz diva potpuno promašen, nepromišljen i nikako ne opisuje ženu koja je bila velika osamljenica, nikad u centru, nikad nametljiva, nikad ni u čemu agresivno napadna, nego i u životu i u glazbi izvanredno fina i odmjerena.

U doba popularnosti Jadranke Stojaković bila sam mlada i slušala je usput, nikad birano, a njenu glazbu nisam doživljavala jer mi nije bila dovoljno uzbudljiva. Valjda zato jer se nije uklapala u trenutne trendove niti ju je za njih bilo briga, ona je od početka je bila autentična i svoja, djevojka s gitarom, usnom harmonikom i kristalnim glasom. Nikako netko tko puni dvorane i novinske naslovnice, više nekako cura koja svira za svoj gušt.

Kasnije tek znat ću procijeniti ljepotu njenih pjesama i veličinu njenog glazbenog dara, da bih ga razumjela , najprije sam trebala odrasti, odmaknuti se od glazbe koju su tad svi, pa i ja slušali, i pustiti vremenu da odradi svoje. Kad se to dogodilo puno toga postalo je jasno: i što znači biti svoj i kako je mukotrpno i teško biti autentičan, i kako prava kvaliteta traje i opstaje van svih moda i trendova.

Jadranka je u svakom smislu bila dosljedna svom osjećaju glazbe i beskompromisna, i zato uvijek negdje u pozadini, nikad u centru. Bez razmaženih ispada, bez iznošenja privatnog života u javnost, bez potrebe da se nečim šokira da bi se dokopalo komadića medijskog prostora. A sve je to bilo (i još uvijek jest) itekako važno za popularnost, makar i praznu, i imidž dive, makar lažne, jer u našim tmurnim, vučjim pustopoljinama nikad nije bio na cijeni pravi, autentični talent ako ga se nije moglo prodati širokoj masi, a to najbolje ide kad ga prate skandali i pikanterije. Od svega toga Jadranka Stojaković bila je jako daleko.

U međuvremenu zavoljela sam njenu glazbu na isti način na koji čovjek voli i ostaje vjeran stvarima koje vrijeme iskristalizira pa pokaže da se zapravo radi o trajnim vrijednostima, nečem što opstaje i biva sve bolje i bolje, puno veće od svake mode i promjene ukusa. Kao neki bezvremenski evergrin koji govori o malim ali važnim istinama: da je život jednosmjerna cesta ili da čovjek sve može kad nađe vremena za onog koga voli.

Ali nije samo glazba činila posebnom ovu veliku ženu, umjetnicu i slikaricu, nego i veliko dostojanstvo kojim je prihvaćala bolest i sudbinu koja joj baš i nije bila sklona. Nekom smirenom vedrinom zračila je čak i iz svojih invalidskih kolica, kad je jedva u rukama držala gitaru i bojala se hoće li moći razgovijetno govoriti. Nije u njoj ni tad bilo gorčine, ni samosažaljenja, ni rezignacije ni optuživanja. Nego dostojanstvo i nada. Da će se ipak naći lijek koji će joj još malo produžiti životni vijek i da je neće napustiti kreativnost. Ako se koliko toliko budem mogla baviti muzikom do kraja, i pomalo crtati, bit ću sretna i presretna, rekla je u jednom od posljednjih velikih intervjuu. Malo je tko na to mogao ostati ravnodušan, jer priča Jadranke Stojaković bila je iskreno i toplo svjedočanstvo o hrabrosti, optimizmu i životu kome morate vjerovati.

Otišla je na prohladan kišni dan mjeseca svibnja, pa mi je lako zamisliti je negdje na procvjetalim stazama, među šadrvanima bistre vode i ružama one Šantićeve pjesme koju je svojim lijepim glasom proslavila. Čini mi se da za nju nema ljepšeg rajskog vrta od tih stihova kojima je savršeno pogođen omjer čežnje, sreće, samoće i ljepote. Kao da je vidim kako lakim korakom promiče onim tihim stazama koje je za nju izmislio pjesnik, napokon slobodna, s gitarom u rukama, savršeno intoniranom pjesmom na usnama, onako, kako je to samo ona znala. Što te nema, o, što te nema…