Piše: Predrag Finci

Tuga, opet. Jadranka Stojaković je preminula danas u Banja Luci. Pisao sam o njoj prije godinu dvije:

Nisam vidio Jadranku Stojaković „sto godina“, ali je nisam zaboravio. Kada bih rekao da sam joj nekada davno bio dobar drug ništa ne bih slagao, jer je svako tko je upoznao ovu finu dušu bio s njom u dobrim odnosima prije svega zato što je ona za svakog imala dobru riječ, svakom pomogla kada je mogla, a nikada, ama baš nikada nisam čuo da je o bilo kome rekla i jednu ružnu riječ. Bila je jedina zvijezda bivše Jugoslavije koja je i u trenucima najveće slave bila „raja“, bila je prva i jedina koja se sama na sceni pojavljivala i sama se za sebe izborila. Danas joj uzvraćaju bezobrazlukom, hladnoćom, provincijalnim idiotizmom. Čujem da joj oni na „vlasti“ nisu vratili čak ni stan. A tko bi ikada mogao da joj vrati sve one divne trenutke koje nam je poklonila, tko bi mogao da joj vrati onu sjetu i nadu koju nam je njen glas podario, tko bi mogao da dovoljno nagradi ono neprekidno reproduciranje, i u tragičnim trenucima ratnih pogibija, njene interpretacije „Sve smo mogli mi…“. Jesmo li? I sada, kao da je nema i kao da ništa ne mogu za nju učiniti. U sredini u kojoj svaki čas „sahranjuju žive“, u kojoj nebriga prema kulturi caruje, to nije nikakvo čudo. Ali, Jadranka je takve odavno nadmudrila: postala je ono što je oduvijek bila: pjesma. Pjesma bliska i onima koji je znaju i onima koji je ne znaju: „Što te nema…“