Piše: Elfrida Matuč Mahulja

Danas je dan kad se prisjećamo dana koji je po mnogočemu bio poseban dan: njime je započela uvertira u danas, bio je dan najcrnjih slutnji i straha u naziranju, bio je dan suza koje danas mnogi niječu…
Uglavnom, ne pokušavajući pisati ispričnice za mrtvoga i ne sumnjajući u pogreške koje je sigurno činio za života (inače su pogreške strane ljudskoj rasi) znam da je moje djetinjstvo bilo pretežno veselo, bezbrižno i zdravo.
Veselje moga odrastanja ugrozio je jedino i isključivo onaj tko mi je bio najbliži u životu, a nikako drug Tito ili bilo tko drugi.
I plakala sam kad je umro drug Tito jer sam se odjednom osjetila nesigurno i slutila da toj smrti slijedi rat – iako sam imala 13-tak godina. U tih 13 godina života, imala sam ipak dovoljno vremena naučiti što je to ponos i čini mi se da je to bila vrlo važna lekcija kad je u pitanju smjer mojega života.
Ljudi koji su u Titovo doba trčali dočekivati ga na njegovim putovanjima, mahali crvenim knjižicama, pohađali političke škole u Kumrovcu, bili karijeristi komunisti razni provincijalni lokalni sekretarčići velikog ega, a koji su se među prvima počeli prozivati “gospodom”, ušli u partiju ex Titovog generala i svojim potomcima ispričali neku sasvim drugačiju priču o sebi, ali uključivši u istu i druge ljude… a toliko ih ima oko nas, su moralne nakaze, ljigatori i sistemski uvlakači i što se mene tiče, kad izubiš vjerodostojnost, izgubio si je zauvijek. A još kad to napraviš svojevoljno…! Uvijek tvrdim da tko sa svakom promjenom (a promjene ne bi trebale biti ništa neočekivano niti loše) mijenja svoju povijest, svoj identitet i niječe sebe sama, ne zaslužuje ni trunku moje pažnje, a o poštovanju neću ni krenuti. Poštuj sebe, pa će te i drugi poštivati, ali poštuj se onakvim kakav jesi sa svim svojim pogreškama i manama ili, ukratko zdrrrrrravo! Što se mene tiče, kao što rekoh.