4. maj

    mome prijatelju Bori Rašeti

 

Dobro, nostalgija.

Ali ona narančasta boja

ruku sa staračkim flekama,

crvena kosa

k’o na mumijama

(pa kad je on i bio – faraon)

kosa farbana u osamdesetoj,

stari revolveraš-plejboj;

havane, iz Havane,

Chivas njemu

a narodu regal (na otplatu)

svi jednaki u svemu

nekome otok, a nekome urednu platu;

bjelosvjetske propalice, operske pjevačice,

pudlice, lente i ordeni,

apsolutna vlast – gdje vam je pamćenje, hej, Slaveni?

I logor

mučenje – mojih, i na prav’ Boga nevinih,

prvo Otok pa otok, plav, od batina; lanac, samica i lokot, poslije bojkot,

duž dvadeset godina, zemlja kao obor;

seoske džukele kao policajci i direktori,

pandurska se pjesma ori

muljanje

rušenje

izbacuju najvrsnije, i ranije, i kasnije

uskost

neobrazovanost

revolucionarni avanturizam

(Barba Smoje: za narod “ni socijalizam ni komunizam vengo –

turizam”),

u mraku ruka šovinistima,

na svjetlu butka-polutka sindikalistima

ljigavci i potkazivači s rukama na štafetama

samoupravljači,

kultovi, snishodljivost, i masa –

ni seljaci ni radnička klasa

Njemu u slavu

za jednu riječ protiv

spremna da ti otkine glavu.

 

Naprotiv – danas, jedan trajni motiv

i jedini naš filozof-martir

(bio je i tu i opet u pravu)

njegova rečenica kao žilet i sad reže papir:

“nikada nam nije bilo dobro!”

Žao mi je brate Boro

ali

ne mogu zbog pjesama okrenuti uvjerenja

nemam više ni dobre namjere ni strpljenja,

za ove što pate za njim jer drugi opet zavlada

mrak, i glava jeftino, u sramu pada.

Izvini

Nisam tada žalio za njim, ne žalim ni sada.

4. V 2016.