Piše: Blažo Davidović

Smrt nije kraj, ali je kraj neumitan, iza njega je nula, ništa, crnilo obično, tmina duboka, praznina bolna i čarobna, jedino ona može, tako brutalno, oholo i materijalno dokazivo, da posvjedoči o našoj gluposti. Kraj je čudesan, sve misterije svijeta satkane su u njemu, sva pitanja konačno otkrivena spavaju na nekoj orbiti, u nekoj zabiti, iza borovnica, drača i kupina, u nekoj kuverti požutjeloj od prašine, nikotina i ništavila, na čijoj poleđini piše ” Kraj tebe “. I nije to običan kraj, draga moja, to je kraj krajeva, ono definitivno kad se crta zanjiše i pobuni od tupila, odmahnula bi rukom i namjestila frizuru, ali mehanika više ne igra i nemaš se gdje sakriti, a nema ni sutra, ni slijedećeg maja, nema ništa, nema ni beskraja jer ga je ubio kraj i onda otrovani životom teturamo se, klanjamo kraju, skrušeno molimo za još jedan početak, mali, najmanji, sitni, mizerni… Samo da kraja ne bude.