Peti je mjesec.

Onda će doći šesti.

Pa sedmi.

Nešto mi govori da me do onda neće biti. Nema me ni u petom mjesecu. Nema mjesta za mene u vremenu i prostoru. Hodam kao duh ulicama i prostorima koji mi više ne pripadaju. Nisu mi nikada ni pripadali ali jednom je postojala iluzija da možda za mene u ovome gradu ima mjesta.

Ljudi vole iluzije.

Za razvijanje iluzija najbolje su rasprave o ideološkim problemima. Za ideološke rasprave dobri su svi mjeseci. Malo je reći da mi se sve to gadi. Moje mišljenje je u svemu tome potpuno nevažno. Ali ne mogu ne biti dio toga. Ne mogu ne čuti političku mašinu. Politička mašina radi sama od sebe. Nije potrebno ulagati nikakav trud u njeno održavanje.

Važno je imati mišljenje. Važno je imati mišljenje. Imati, imati, imati, imati, imati, imati, imati, imati, imati… Ne želim imati ono što svi imaju. Ne želim ništa imati.

Tjeraju me da izaberem stranu. Ideološki, ljudi su nastrani. Odustajem od takvog života. Nogometne strasti. Zajebi to.

Ceste su jutros bile pune automobila. Sve je kao i obično. Sve je isto kao što je bilo prije deset, dvadeset ili trideset godina. Sunce je jednako podlo kao što je bilo i onda. Njegovi zraci danas prolaze kroz rijetke oblake kao neki plin pušten na svakodnevni život. Nema opijenosti za vrijeme radnog vremena. Talog kave na napuštenim stolovima kavanskih terasa. Nema života na planeti Zagreb.

Vozio sam punca u bolnicu. Četiri puta preko cijelog grada. Od Petrove do Cvjetnog naselja pa na Rebro pa opet natrag u Cvjetno naselje pa doma u Petrovu. Gomile ljudi u automobilima. Gledaju cestu ispred sebe. Pogledi vozača su suženi. Ideološki suženi. Svatko može voziti automobil. Usred vožnje popio sam jedan 5 miligramski Normabel. Uopće nije djelovao. Kao da je takozvani lijek upilo neko čudovište u mene kojeg se ja uopće ne tičem. Pada mi na pamet da uzmem sedam, osam tableta odjednom. Da bude dovoljno i za moje čudovište u meni i da možda, kada njega nahranim Normabelima, nešto ostane i za mene. Nema više toliko tableta u blisteru. Ostala je još jedna jedina. I nju ću za par sati dati čudovištu koje se smjestilo u moje tijelo.

Na radiju svira grupa Blondie. It’s elven fifthy nine and i want to stay alive. Nespavan sam. Ustao sam prerano. Punac u autu pita koji je danas dan. Peti je mjesec. Možda je danas trinaesti maj. Možda uopće nije maj. Ne znam. Dana u tjednu sjetio sam se nakon par minuta odsutnosti. Petak. Sutra je subota. Možda dođem i do nedjelje. Zlo mi je. Od dana i datuma.

Kada stignem kući onda je lakše. Zapalim cigaretu i ne mislim ni o čemu. Mislim o polomljenim oblacima. Jednom će doći izvanzemaljci i sastaviti polomljene oblake za ljude. Mene onda više neće biti. Nisam ni danas. Gledam film na Youtubeu. Film je crvenkaste boje. Istovremeno osvajam Europu u kompjuterskoj igri. Spašavam kontinent od fašizma. Cilj je osvojiti Berlin. Kada osvojim Berlin, sve ispočetka. Koncept igre je idiotski. Zašto bi netko u petom mjesecu dvije tisuće i šesnaeste uopće osvajao Berlin? Volio bih osvojiti Mount Everest. Iluzije. Ostalo je još nešto iluzija. Ljudi vole iluzije. Nalaze ih na gradskim cestama i u izvršavanju svakodnevnih obaveza. Porodica, posao, bolesti, politika… Pa sve ispočetka. Brige zaogrnute u plinsku sunčevu svjetlost jednog običnog radnog majskog dana. Pravnički gledano, svijet je uređen. Jebem ti mater i svijetu. Najesti se maslačaka pa odapeti na nekoj zagrebačkoj cesti. Gledati cestu ispred sebe. Ljudi vole iluzije. Ponavljam u sebi – da je danas barem petak, da je danas barem petak, da je danas barem bilo koji dan! Peti je mjesec.

Onda dolazi šesti.

Sedmi.

Koji je danas datum?

Ne znam, zaista ne znam.

Žarko Jovanovski