U Hrvatskoj nije tako, ovdje izrabljuju gore od faraona, i toliko o tome kako smo ravnopravna članica EU. Ima i mala novost, baš prikladna za praznik rada. Produžit će radni vijek pa će se raditi do 67 godine što je ušteda mirovina jer nakon posla ide se direktno na groblje. To je jedna od reformi koju zahvaljujemo ekipi iz klimatiziranih ureda, ljudima koji se vjerojatno nikad u životu nisu oznojili radeći. I blagog pojma nemaju što znači četrdeset godina voziti tramvaj, njegovati bolesnike, predavati u školi, mesti ulice, kuckati u dućanu na blagajni.

Na tu se vijest nitko od onih kojih se to tiče nije posebno uznemirio. Nije bilo povodom toga nikog na ulicama, bile su doduše neke prvomajske povorke, ali više kao folklor nego poruka koja bi nekog zabrinula. Da je bilo lijepo vrijeme više bi ljudi došlo jesti grah nego vikati da im je prekipjelo. Što valjda znači pristanak i da je u redu to sa produljenjem radnog vijeka. Ne razumijem takvu podložnost i pokornost, to pasivno gutanje baš svakog govna koje se servira, tu šutnju i bespogovorno prihvaćanje kao da se radi o nekom drugom.

I dobro je da mladi idu iz ovakve zemlje, podržavam svakog tko pakuje kofer da potraži bolje (a u međuvremenu, skoro sve je bolje) i normalnije. Nema ovdje u nekoj skorijoj budućnosti života ni kruha ni nade, samo teror, zastrašivanje, i ucjene prošlim. Gledam Dnevnik i okreće mi se želudac, gušim se i zlo mi je od timovog tima i svih prethodnih timova koji su nas doveli u ovu zonu sumraka. I gadi mi se ova šutnja i apatija i kukavičluk i poniženje i političari koji nas kupuju za pišljivi tanjur graha, jer ne mogu, nikako ne mogu pristati prodati dostojanstvo za tako mizernu cijenu i zato se osjećam poraženo do kosti. I zbog parola i zbog graha.