Ja ni do suda ne mogu doći, a on tri advokata? Kako suci nisu nezavisni, a nisu, nisu ni školskim i društvenim sistemom, ni socijalnim kontekstom, nisu ni birani jer su vrijedni i pametni, tako nam najmanje treba da nama sude kao tobože nezavisni. Ne trebaju nam suci koji će iz jedine nekretnine izbacivati dvije bolesne žene i troje slinave djece, jedno drugome do uha, jer nije plaćena karta za parking, prošle godine i godine, pa se nagomilalo, eto….
Trebaju nam suci za koje nismo papir, koji imaju mozak, misle glavom i slušaju srce, trebaju nam suci koji imaju oči, koji znaju gdje žive… Šta će nam bezdušni roboti zarobljeni paragrafima koji će izdeklamirati tri zakonska člana i opizdit drčnim sudskim čekićem o jebeni stol i osuditi jadnika koji pati od leukemije, a nije platio porez? Kakvoj državi trebaju takvi suci? A može se drugačije, može se: Vrhovni sud Italije donio je odluku po kojoj, ako ste gladni, možete ušetati u samoposlugu i uzeti hrane da se najedete.

Osudi debelokošce, ubice, mafiju i narko – dilere, osudi ratne zločince, osudi fašiste, šoviniste i partijske snagatore, kleronacionaliste, pedofile i nasilnike, ne zajebaji sirotinju, beskućnike, samohrane majke i podstanare.
Treba nam pravosuđe u kojem ćemo biti nejednaki pred zakonom.
Jer ovo kako smo “jednaki”, hvala vam na tome.

Ja bi da budemo nejednakiji.