Piše: Doris Pandžić

Kakav vam je bio Prvi Maj? Evo, meni fantastičan. Ujutro me probudio poziv. S druge strane prvo čujem otpuhivanje dima cigarete, a onda mamin glas: „Zamisli šta se tati opet dogodilo…“ Ja, već navikla da je tata fantastičan vozač i svaka dva mjeseca stuče auto, pitam: „U kakvom su stanju on i auto?“ Mama kaže: „Auto ne vozi, on na šivanju glave.“ Prekrasno. Pitam je kako se to ovaj put dogodilo, a ona kaže: „Skrenuo je.“ Onda me on zove: „Skrenuo sam u zid! Bila neka stepenica…“ I nastavlja: „Imam mrežicu na glavi. Izgledam glupo.“ Mrežica na glavi. Izgledati smiješno. To je gadan problem. I ide rečenica: „Aj pliz dođi po nas na Rab.“ I ide argument: „Nemamo auto. I gladni smo.“ Ok, magistrala, kišurina, nabrijani auti na cesti, trajekt koji ne vozi po voznom redu. Dolazim na Rab. Stari stvarno izgleda glupo s mrežicom. I kaže: „Hoću sjediti na stražnjem sicu.“ Mama kaže: „Ne, ja hoću sjediti na stražnjem sicu.“ Ja kažem: „Pa možete oboje sjediti na stražnjem sicu.“ Oni pitaju: „A biljka?“ Kakva sad biljka?! Biljka. Možda biljka može sjediti naprijed? Ne. Biljka se mora udobno smjestiti na stražnje sjedalo. Mama sjedne iza. „Čekaj…“, pita – „može li se iza pušiti, ima li pepeljare?“ „Ne, mama.“ Mama se ipak smješta naprijed, a tata zadovoljno iza kraj udobno smještene biljke. Putem do Rijeke događaju se sljedeće rečenice: „Kad sam skrenuo u zid i krenula mi je krv, našao sam rozu čarobnu krpu i stavio je na glavu. Sestra na hitnoj me pitala hoću li je zadržati.“ „Kako ću ovakav po gradu? Izgledam glupo s ovom mrežicom. Još su mi i pol glave izbrijali.“ „Joj, šta si čudan, zar te sram?“, mama ga zajebava. „Neću s mrežicom naokolo!“ „Stavi kapu.“ „Nemam kapu. Ja mrzim kape. Imaš li ti neki šešir?“ „Imam onaj slamnati.“ „Neću slamnati, to je još gluplje od mrežice.“ Onda razmišlja i zaključuje: „Mislim da imam neku šiltericu… Ma ne, kako ću s time sutra u katastar? Još najbolje da je okrenem naopako i izgledam kao oni glupi reperi.“ I onda još krene mahati rukama oponašajući repere i govori „yo, yo“. „Neću šiltericu.“ „Tata, stavi cjedilo na glavu kao pastafarijanac.“ Onda zove ujaka: „E imaš neku kapu? Imaš? E, možeš li mi je posuditi na nekoliko dana? Skrenuo sam u zid, imam šavove i mrežicu, izgledam glupo.“ Idemo do ujaka, on mu daje crnu kapu kroz prozor i kaže: „Evo, možeš je malo više podvrnuti pa ti izgleda onako, kao ribički stil… Joj, kakva ti je to biljka…?“ Tata stavlja kapu na glavu i gleda u retrovizor: „I dalje izgledam glupo.“ I zaključuje: „Sutra moram kupiti kapu.“ Nevjerojatno je kako se prometna nesreća uspije pretvoriti u epopeju o kapi.