U rano subotnje poslijepodne, sa stranačke klauzure u Crikvenici puštena je vijest da je Predsjedništvo Socijaldemokratske partije Hrvatske odlučilo raspustiti i tijela i organe i kompletno članstvo Gradske organizacije SDP-a u Splitu. I tijela i organe i članstvo, i tijela i organe i članstvo… ponavljalo se do kraja subote, pa još i u nedjelju.

Piše: Predrag Lucić (Novi list)

Tu je vijest – o raspuštenim tijelima, organima i članstvu – svježe raspušteni predsjednik lokalnog SDP-a i još neraspušteni splitski gradonačelnik Ivo Baldasar primio, reklo bi se, prigodno kalendarski. »Danas je Sveti Duje i na nijedan način ne želim umanjiti i zasjeniti vrijednost i važnost današnjeg dana. Kao gradonačelnik imam protokolarne obaveze, a ostatak vikenda provest ću sa sugrađanima i obitelji. Za sve izjave će biti vremena u narednim danima.«
Eto takvim je smirenim i samozatajnim riječima umni i skromni Ivo Baldasar odbio komentirati šokantnu odluku stranačke vrhuške koja ga je naprosto izazivala da barem opsuje – jasno i glasno – i Vođu i Partiju, i klauzuru i diktaturu.

Znao je splitski poteštat da bi samo jedna njegova neodmjerena riječ zasjenila ne samo gradskoga sveca-zaštitnika nego i partijskoga boga-oca-predsjednika. Znao je Baldasar da bi se, zbog samo jednog njegovog povišenog tona, sam od sebe formirao Prvi splitski partijaški odred, da bi taj cvijet splitskog malograđanstva još istoga dana krenuo u desant na Crikvenicu, i da bi taj 7. svibnja 2016. u povijesti hrvatske socijaldemokracije ostao zapisan kao Sudnja Sudamja.

Ali splitski poteštat nije htio uniziti svetoga Duju i njegovu feštu time što bi na dan splitskoga patrona i salonitanskog mučenika neukusno uzvisivao vlastito stradalništvo i zlopatništvo pod vladavinom okrutnoga imperatora Zorana Milanovića.

Na kalendar se u svojoj izjavi naslonio i Marin Jurjević, dugogodišnji šef SDP-a u Splitu i izumitelj Ive Baldasara: »Vjerovao sam da nikom razumnom neće pasti na pamet raspuštati tijela organizacije SDP-a u gradu gdje imamo gradonačelnika i gdje stranka sasvim uredno funkcionira. Moram priznati i da činjenica da se sve dogodilo na Svetog Duju ima emocionalnu dimenziju za mene, između ostaloga i zato što sam upravo na taj dan prije tri godine operiran, odnosno transplantirana mi je nova jetra, zbog čega na dan zaštitnika Splita slavim svoj novi rođendan. I onda čujem sve ovo što me je i začudilo i rastužilo.«

Sam svetac se nije oglašavao, pa ne znamo prija li mu tamo gore – u zasluženom raju – čuti kako ga ovdje dolje – u rimskoj i ne samo rimskoj provinciji Dalmaciji – slave, štuju i glave pred njim priginju čak i bossovi splitske Partije. Čija kratica – kako se po gradu priča – od ove raspusne subote znači »Svetog Duje Pokora«.
Ne znamo je li se dobrom sirijskom širitelju kršćanske vjere štucalo od tolikoga spominjanja među raspuštenicima iz splitskog SDP-a, ali ljudski je i kršćanski vjerovati da mu je ove Sudamje ipak bilo ugodnije negoli prije četiri mjeseca, kada ga je Ivo Baldasar, ni kriva ni dužna, pokušao zloupotrijebiti u sklopu svoje reforme gregorijanskoga kalendara u baldasarijanski, a koji bi za ovim još važećim kaskao od dva do sedam desetljeća, ovisno o potrebi.

»Razmišljam da 10. travnja osobno odem na spomenik HOS-u i položim cvijeće. Ja želim da 10. travnja bude datum kao i svaki drugi, ne želim se vezivati za NDH. Eto na primjer tog dana je ubijen sveti Duje. Za mene je 10. travnja datum koji je 9. bojna HOS-a izabrala za svoj dan. Ja se poklanjam isključivo poginulim braniteljima, žrtvama rata. To sam dužan kao čovjek i kao gradonačelnik. Svatko tko to želi prikazati drukčije čini to isključivo iz razloga političke diskreditacije.«
Tako je Baldasar umovao u intervjuu Večernjem listu, ponudivši svetoga Duju kao smokvin list Marku Skeji i ostalim deklariranim ustašama koji su 10. travnja proglasili svojim danom zato i samo zato što taj nadnevak vezuju uz osnutak voljene im Endehazije. Te ga kao takvog i proslavljaju, u što se i Baldasar mogao osobno uvjeriti prije mjesec dana, da u međuvremenu nije odustao od svoje desetotravanjske misije.

A samo dan uoči fešte svetoga Duje, splitski je gradonačelnik pokušao iskoristiti pogibiju Saše Gešovskog – makedonskog ročnika JNA, ubijenoga za vrijeme demonstracija pred zgradom Banovine 6. svibnja 1991. – za svoju novu pomirbenu sljepariju. Ivo Baldasar je 6. svibnja 2016. izjavio kako će »s braniteljskim udrugama vidjeti da one pokrenu takav tip inicijative« kako bi se Gešovskom postavila spomen-ploča, »makar ovdje u prizemlju Banovine«. Jer – kako veli gradonačelnik koji sada stoluje u Banovini, pa gotovo svakodnevno prolazi pokraj mjesta gdje je nedužni mladić ubijen – »to je bila tragična smrt, ali nisu je izazvali ovi koji su danas tu, već oni koji su bili unutra, a koji su otišli«.

Kao prvo: zašto bi gradonačelnik Splita pokretao braniteljske udruge da one pokrenu njegovu inicijativu za postavljanje spomen-ploče? Zašto se želi skriti iza braniteljskih udruga? Zašto iza svoje ideje o ploči ne stane sam? Jer je ionako ne podiže nikome osim sebi i svojoj vladavini.

Kao drugo: zašto splitski gradonačelnik ima potrebu da prijedlog o postavljanju spomen-ploče začini svojim pravorijekom o tome tko je zapravo ubio Saška Gešovskog? I kako on to uopće zna?

Pa valjda zato što je – Ivo Baldasar. I što svoj privatni kompleks izbivanja iz Splita i Hrvatske za vrijeme rata pokušava izliječiti tako što dvadeset godina kasnije vodi svoj naknadni privatni Domovinski rat, pa ga obilježava spomenicima i spomen-pločama. I onda čitav grad pokušava uvući u taj svoj rat, s tendencijom da se proširi na čitavu zemlju.

Pritom Baldasar taj svoj ljuti bojak s vlastitim utvarama i intimnim frankovsko-tuđmanovskim nekrofilskim opsesijama vodi preko stvarnih žrtava o kojima ništa ne zna niti išta želi znati. Kao što se u intervjuu Globusu svojedobno obrukao, ne mogavši kazati ime niti jednog poginulog mladića iz Prvog splitskog partizanskog odreda; kao što ne zna ime niti jednog od poginulih HOS-ovaca jer spomenik u Splitu ustvari i nije podignut njima nego njihovoj bojni i onom ustaškom zločincu po kojemu je nazvana, a čije se uklesano ime, za razliku od njihovih, može pročitati na spomen-obilježju; tako Ivu Baldasara ne zanima ni stvarna sudbina Saše Gešovskog.

Ivu Baldasara zanima da u ratu pogine tko god može, da bi on u miru živio od političke trgovine njihovim spomenicima i spomen-pločama. Pa neka je njegovoj stranci na ponos što Ivo Baldasar nije ni smijenjen ni raspušten zbog svog bolesnog nadoknađivanja gradiva propuštenog za vrijeme rata, nego samo zato što se u unutarstranačkom ratu našao na poraženoj strani.