Crveno-crni oksiomoron ima u nas svoju idejnu i medijsku genezu, a ovo je tek pokušaj da se ona fragmentarno odredi drugačije no što o tome pišu i misle nedoučeni ljubitelji biljna i životinjska svijeta.

Piše: Pavao Radić

U članku pod naslovom “Crveno i crno – o komunističkom antifašizmu”, objavljenom u Jutarnjem listu od 27. 09. 08., g. Neven Sesardić, “ispod žita”, protura tezu da su fašizam i komunizam u biti jedno te isto. Metoda dokazivanja, za naše prilike iznimno sofisticirano, ove teza jest slijedeća: I fašizam i komunizam nimalo ne drže do “ljudskih prava”, onako kako se ona poimaju u kulturi Zapada (prema g. Sesardiću: “autonomija pojedinca, pravo izražavanja mišljenja, slobodu političkog djelovanja, itd.”), to oni “po analogiji” (jedan od najprimitivnijih tipova zaključivanja) – imaju istu (“crvenu i crnu”) bit (“crni i crveni fašizam”), što znači da unatoč svojoj logičkoj besmislenosti (predikati “crni” i “crveni” jesu u logičkom sudu prirok, tj. ono što u sudu kazuje o predmetu, u ovom slučaju o “fašizmu” i “komunizmu”) imaju istu, nužno istovremeno homolognu i kontrarnu supstanciju, što je, doduše, logički paradoksalno, ali sugerira da su komunizam i fašizam u biti isto. Ali, kako je u Hrvatskoj “linija logike paradoksa” (Krleža) prevladavajući tip mišljenja (da li se sa tom osobitosti misli “hrvatskog čovjeka” namjerava obogatiti kultura Zapada?!), to će sigurno ova oksimoronska teza zadobiti enormni broj poklonika (nekoliko stranica dalje g. I. Z. Čičak s neskrivenim oduševljenjem prihvaća ovaj “crveno-crni” oksimoron). Uostalom, mislili mi o fašistima i komunistima razumno ili nerazumno, ipak držim da u najmanju ruku nije pristojno da ih se svrstava u biljni ili životinjski što neizravno čini g. Sesardić citirajući sintagmu Pierre-a Chanua-a o fašizmu i komunizmu kao “heterozigotnim blizancima” (!?), premda “zigota” označava ćeliju koja nastaje pri razmnažanju životinja i biljaka (?!). Ukratko: Mišljenja sam da se “ratovanjem” sa logikom i prezirom prema elementarnoj pristojnosti ne može kritizira niti fašizam niti komunizam, nego se afirmira primitivizam.

Kako sam kroz cijeli dosadašnji život imao negativni odnos i prema “marksističkom komunizmu” (specifikacija “marksistički” je potrebna iz razloga što na pr. komunizam postoji i u kršćanskim samostanima) i prema “fašizmu” u bilo kojem pojavnom obliku (fašizmu, nacizmu, pužadizmu, frankizmu, itd.), prirodno je da sam zainteresiran za kritičko propitivanja gore navedenih društvenih pojava, premda me danas daleko više zanima društveno-politički fenomen kojega označavam kao “politički ili pljačkaški način produkcije”, budući da je inkorporiran u pretežni dio hrvatskog društva. Interes za kritičko propitivanje fašizma i komunizma donio mi je mnogo neprilika, ali i do sintetiziranja nekih zaključaka koje ću biti slobodan iznijeti.

1) Komunizam, odnosno socijalizam (prema Marxu: I faza komunizma) je u teorijskom smislu bitno definiran kao “borba čovjeka protiv prirode” ili prevladavanje “carstva nužnosti” (Marx) uz pomoću znanosti, tehnika i tehnologije (dalje: “znanost”) u cilju njenog “totalnog” podvrgavanja čovjeku ili prelasku čovjeka u ”carstvo slobode” (Marx); nakon što čovjek pobjedonosno dovrši “rat protiv prirode” (Marx) nastupa II faza komunizma ili prije spomenuto “carstvo slobode”, što podrazumijeva prvobitnu zajednicu proviđenu apsolutnim znanjem. Marx je smatrao da je tržišna privreda (“kapitalizam”) suboptimalni način privređivanja (borbe protiv prirode) u odnosu na plansku ekonomiju; da li je i kako je mogući amalgam inkompetitivne (nenatjecateljske, nekonkuretne) ekonomije i sustancijalno kompetitivne (natjecateljska, konkurentne) “znanost”, odnosno kako je moguće ekonomsko planiranje bez nepoznavanje za ovo planiranje bitnih parametara koji producira kompeticija “znanosti” u obliku inovacija (u “realno postojećem socijalizmu” nije postojala planska nego “komandna” ekonomija), to Marx nikada nije na zadovoljavajući način objasnio!

Marxova filozofija povijesti jest “prazna priča” jer je (a) iz same Marxove eksplikacije jasno da je “prvi pokretač” dijalektičkog odnosa između “produkcionih snaga” i “odnosa u produkciji” – “znanost”, te (b) da su rezultati “znanosti” – nepredvidivi, što ukazuje na nemogućnost falsificiranja njegove filozofije (prvi je na tu činjenicu ukazao Karl Popper), što znači da njegova filozofija povijesti nije znanstvena nego ideološki konstrukt. Sve se ovo može iščitati iz Marxovih spisa ukoliko se čitaju cum grano salis. Međutim, naoko je paradoksalno da je sve to znao i sam Marx, što se može zaključiti iz načina njegovog izlaganja krucijalnih činjenica: ukoliko je smatrao da su “zbunjujuće”, pomoću raznih tehnika prikrivaju, dok eksplicitni zaključak ipso facto izostavlja. Primjer: “proletarijat” će dokinuti sve posjedničke klase jer sam ništa ne posjeduje osim radne snage; zaista “proletarijat” ništa ne posjeduje pa ni moral ni intelekt kao, prema samom Marxu, “koncentracija moralne i intelektualne bijede”. Naravno, da “moralna i intelektualna bijeda” nije podobna da bude subjekt revolucije ali je idealan rezervoar za regrutaciju “redova revolucije”, dok je njeno “zapovjedništvo”, posve prirodno, rezervirano za ljude poput Marxa. Kako se ovakva “vojska” sastoji od barem potencijalnih “propalica” (Lumpen), to je njena privrženost “zapovjedništvu”, kako uostalom pokazuje povijest, vrlo upitna, što znači da se ova “vojska” učas može okrenuti protiv “zapovjedništva” i postati “lumpenproletarijat” (Marx). Iz ovog razloga nakon 1971. – te godine su vojnici-proleteri u krvi ugušili Parišku komunu revolucionarnog proletarijata (vojnici “buržoaskih” generala nisu bili “buržuji” nego “proleteri” preobraženi u, prema Marxovoj terminologiji – “lumpenproletere”) – Marx privatno počinje govoriti/pisati o “diktaturi proletarijata” koja je, po elementarnoj logici stvari, trebala biti uperena ne prvenstveno prema “buržoaskoj” manjini (“buržuji” su jedino mogli preoteti “zapovjedništvo”), nego prema golemoj, ali moralno i intelektualno nesigurnoj, “proleterskoj” većini.

Ukratko: Marksistički komunizam jest ideologizirana politička ekonomija moderniteta, budući da u njoj središnje mjesto zauzimam “znanost” kojoj se pridaje apsolutna moć. Stoga je politički-ekonomska društvena zajednica, proizašla iz ovakvog komunizma, nužno totalna: jedna stranka, kao supstitut “radničke klase”, vlada na osnovu “znanstvene” legitimacije i zapovijeda privredom (u “realno postojećem socijalizmu” ne postoji nikakva “planska privreda” već “komandna ekonomija”). Međutim, kako unutar ove zajednice nema ni jednog “totalnog čovjeka” (Marx) to je svaka individua potencijalno ili zbiljski u konfliktu s totalitetom zajednice, s jedne strane, dok s druge strane, gledajući načelno, na ovaj ipso facto virtualni totalitet zajednice svaki netotalitarni društveni oblik, pa i modernitetom “nagriženi” marksistički komunizam, samim svojim postojanjem, djeluje destruktivno (najčešće dovodi komunističku zajednicu u stanje marazma).

Dok marksistički komunizam pretpostavlja da se uz pomoć moći koja proizlazi iz razvitka “znanosti” može dosegnuti “besklasno društvo”, 2.) fašizam želi (ovdje će se, ekonomičnosti radi, tematizirati samo “talijanski fašizam”) da “volje” Vođe, istovjetne s voljom njegovih pristalica, bude dominantni faktor društvene kohezije te prožme cijelu društvenu zajednicu i tako destruira moderni, odnosno liberalni individualizam, što de facto znači povratak društva u rani srednji vijek i njemu sukladna decizivna i jednostavna politički-ekonomska rješenja, prije svega belicistička, Vođe: društvo, treba biti ustrojeno od homolognih jedinki unutar međusobno beskonfliktnih staleža na čijem je čelu neupitni Vođa čija volja sada harmonizira društvo. Dakle, umjesto “znanstvenog totaliteta” marksističkog komunizma u fašizmu je na djelu “totalitet volje Vođe”; sva ostalo, kao slavni uzor-ciljevi kao Rimska imperija, teritorijalne ekspanzije i porobljavanja drugih naroda kao izraza narodne veličine, apoteoza rata kao najplemenitije i za narod jedine istinske edukativne djelatnosti (“čelična kupelj”), označavanje tržišne privrede kao “kramarske”, prezir prema liberalizmu i njegovim vrijednostima, posebno ljudskim pravima, kao kvintesenciji narodne degeneraciji, plebiscitarna umjesto parlamentarne demokracije, itd., zapravo je način legitimiranja i legaliziranja gore spomenutog totaliteta volje: uostalom, sve su to samo supstituti “milosti Božje” na kojoj se je teoretski temeljio legitimitet i legalitet “totaliteta volje” od srednjovjekovnih vladara do apsolutističkih monarha. Ukratko, za razliku od marksističkog totalitarizma kao, recimo tako, ideologijom pervertiranog moderniteta, fašizam jest totalitarizam mračnjaštva.
Ali to je samo “površina” gore naznačene razlike: Da se marksistički totalitarizam najprije sintetizira, pa onda u najjednostavnijem obliku makar i posve nakaradno shvati, potreban je neki određeni intelektualni napor; da se totalitet volje nekog čovjeka, koji mora imati svaka ljudska individua, pa makar on bio sasvim minimalan i nestabilan, uzme kao “mjera svih stvari”, takvo nešto može se po meni može prihvatiti samo “lijeno mišljenje” koje ne želi vidjeti nesigurnost i stalnu upitnost smisla egzistencije u modernitetu, pa stoga prihvaća privid egzistencijalne smislenosti i sigurnosti ropstva, što nije, kao sustav heteronomije volje u odnosu na autonomiju volje Vođe, ništa drugo nego opskurtizma.; treba se samo usporediti (jednako glupe) krilatice na osnovu kojih su komunisti u Rusiji uspjeli formirati podršku kritične mase ruske populacije (“radničko-seljačka demokratska diktatura”) u odnosu na način oblikovanja kvantitativno istovrsne podrške (“Vjerovati!; Slušati!; Boriti se!”) koju su, barem do 1935., imali talijanski fašisti.

Marksistički totalitarizam uslijed doticaja sa tržišnom privredom i liberalnom demokracijom se naprosto, prvenstveno kao ekonomsko-politička ideologija, urušio (implodirao) jer nije mogao sa ovakvim politički-ekonomskim sustavom voditi (de facto) “znanstvenu” utakmicu. Fašizam je poražen u jedinom obliku utakmice koju je sa liberalno politički-ekonomskim sustavom u stanju voditi: ratom. Kako je njegova ideja posve priprosta, to ju (a) poraz u ratu gotovo nije ni taknuo (poraz u jednom ratu ne isključuje pobjedu u slijedećem); štoviše, (b) kako se ideja fašizma temelji na univerzalnom širenju totalitetu volje uma Vođe (temeljni problem fašista je iznalaženja Vođe), a kako je volja sui generis totalna i prirođenom svakom ljudskom biću, to je ona uvijek, bilo kao “volja za vladanjem” ili “volja za podčinjavanjem”, uvijek zbiljski u okviru ovog ekstremnog polariteta prezentna. Primjerice, danas fašisti brane svoj narod prvenstveno tako da nasilno – jer svaka druga metoda ne korespondira s njihovom, prije spomenutim, modusima totaliteta volje – nastoje poništiti načelno svih različitosti osim staleških (struktura srednjovjekovnog društva) ali, radi ekonomije nasilja, na njihovoj meti su individue (“nedolične” žene, stranci, obojeni, homoseksualci, alternativci i tome sl.) ili grupe individua (uslijed liberalne “dekadencije” “degenerirani” narodi i ine grupe, “komunisti”, “nenarodne” političke stranke i pojedinci, “nenarodne” omladinske i ine grupe, njihovom nogometnom klubu suparnički pa samim time barem “narodno” sumnjiv klub i tome sl.); ukratko: treba se eliminirati (po mogućnosti fizički) sve one individue koje su društveno ili fizički ili oboje slabi, a posebno “intelektualno dekadentne”, dok se sve ono što ima veću moć materijalno-političkog otpora ili prisvaja kao, zbog pritiska na liberalno-komunističkog “neprijatelja”, kao nešto prikriveno fašističko ili barem protofašističko.

Iz gore izloženog čini mi se, ako problem fašizma i marksističkog komunizma svedemo na sociološko-političku ravan, da legitimacija fašističkih režima počiva isključivo u uspješnim ratovima, dok je u slučaju režima marksističkog komunizma legitimacija uglavnom u konstrukciji privida jednakosti populacije i privrednog napretka: nakon “vjerolomnog napada” Njemačke Staljin ne poziva na obranu “prve zemlje socijalizma” i “diktature proletarijata” već “domovine”; komunistički režimi u Istočnoj Europi uspostavljeni su uz insceniranje “demokratske lakrdije”; za svaku intervenciju u Istočnoj Europi vodstvo SSSR-a je “isposlovalo” poziv “revolucionarnih snaga”, itd. Ako netko kaže da je sve to izraz “komunističke lukavosti” treba se postaviti pitanje: Zašto Hitler nije bio tako lukav pa nije prividno prihvatio ruski narod kao jednakovrijedan Njemačkom, proglasio rat protiv SSSR-a kao rat za oslobođenje ruskog naroda od komunizma, raspustio kolhoze, itd.?

Intencija gore izloženog je ponajmanje je polemičke prirode. Naime, radi se o slijedećem: demokratski političko-ekonomski sustavi kao oblikovanje slobode (podvrgavanje zakonima slobode proizašlim iz same slobode) nasuprot samovolje (ničim sputane volje) uvijek su od samovolje u opasnosti pa je stoga za očuvanje demokracije potrebno “nadčovječno bdijenje” (Platon). Međutim, da bi se čuvala demokracija potrebno je znati tko joj je neprijatelj. Marksistički komunizam to zasigurno nije jer više nema legitimacije (“marksizam” Castra, Chaveza i Morallesa jest samo maska za njihov antiamerikanizam za koji je, po mom mišljenju, ponajviše kriva politika SAD-a), dok fašizam, (a) zbog neprestanog i brkanja slobode i samovolje, te njegove (b) primitivne legitimacije, kontinuirana prijetnja demokraciji.