Piše: Romano Bolković

Pokušajmo se igrati Trumpa.
Kako se igra Trumpa?
Jednostavno.
Kant je, ponavljam to uvijek, kazao da je mislio sve što je rekao ali da nije rekao sve što je mislio.
Trump misli sve što kaže, ali samo je privid da kaže sve što mu pada na pamet: to što nekome pada nešto na pamet još uvijek ne znači da taj misli, a Trump promišljeno dovodi u pitanje političku korektnost, Trump ne lupeta po logici što na umu, to na drumu.

Dakle, igrajmo se na čas Trumpa, pa prokomentirajmo izbore za londonskog gradonačelnika, jer, već vidim, sad će humanistička orgija.

Budimo na tren politički nekorektni.

Ali, za divno čudo ne prema Sadiq Khanu. Sadiq Khan je s 1.3. milijuna glasova posto ionako fenomen dostojan tumačenja ambicioznijeg no što bi to mogla ponuditi katedra sociologije FF-a-

Budimo na čas politički nekoretni prema tumačima Khanovog uspjeha, jer jedino tako otvaramo vrata razumijevanja toga uspjeha.

Jedan je pariški ubogi grof, moguće najveći stilist knjževnosti uopće, kazao da se ljudski rod dijeli na romantičare i glupane. U Hrvatskoj se ovi drugi dijele na nacionaliste i druge, a podjela se i sama udvaja na crvene i crne. Pokušajmo na čas ljude ne dijeliti, jer je dovoljno glupana već samim time što se ljudi množe.

Pokušajmo ne kazati da su ljudi idioti – tri desetljeća u hrvatskoj javnosti ispisujem lekciju s fakulteta što ta riječ izvorno u antici znači Grku, a znači osobu zaokupljenu vlastitim bavljenjem, nesposobnu za općost i općinstvo, za javne poslove, no ne, nikako da se shvati kako si u i Hrvatskoj neki profesori znali ponekog ponešto naučiti, nego vidim prije tjedan dana istovjetnu, mada manjkavu i lošiju, definiciju iz neke američke priručne enciklopedije: provincijalno, jasno, ne može se vjerovati vlastitom um, mora autoritet biti izvanjski! – pa nekako razumijeti njihovo vladanje koje se i u ovom slučaju svodi na enervantan obrazac:

Sad će se slaviti London koji je rekao ne rasnim, etničkim i vjerskim podjelama, i birajući Khana izabrao svoje ljepše lice: London koji je iznad anti-Muslimanske histerije.

O, kako zanosno! O, kako uzvišeno! O, kako samodopadno!
O, kako poznato!

Kad su onomad Amerikanci skršili svjetsku ekonomiju, što ste već zaoravili, ako ste se ikada u ovoj podaničkoj zemlji i sjećali činjenice da su to Amerikanci učinili, odmah se pozvalo perception managere i ostale PR-mahere, s namjerom da se rastući antiamerikanizam u svijetu, kao i socijalno nezadovoljstvo u zemlji suzbije agitpropom koji će slaviti nepresušni vitalitet te nepregledne nacije: veličinu Amerike koja i u trenucima najveće krize, pred slomom, ima snage iz dubine svoga kontinenta, de profundis, ponuditi veličanstvenu mogućnost da Predsjednik Svijeta, a to ja u američkoj samodopadnosti – tamo je prvak u svakom sportu eo ipso svjetski prvak, poslušajte tamošnje komentatore – njihov, američki predsjednik, napokon bude ili: Crnac ili Žena.

I tu nije bilo izbora! Tu je Amerika naprosto morala izabrati autostiliziranu predodžbu o sebi, make-over američkog lica izmoždenog globalnom ( jasno, svako je njihovo sranje globalno ) krizom, bailoutom banaka koji je prizivao socijalistički državni intervencionizam, itd.itd.: USA se i danas drži devetnaestostoljetne anakrona američka političke misli znane kao Manifest Destiny: ta fraza izražava uvjerenje da USA imaju misiju širiti svoju formu demokracije i slobode. U Hrvatskoj, u kojoj operira par urednika, novinara i PR-mahera na tim jaslama, odmah je rastumačeno o čemu se radi:

„Povratak na glavne američke ideale zapravo je baza za Obaminu “obnovljenu Ameriku”, i za pridobivanje na američku stranu svih onih dijelova svijeta koje je Bushova administracija uspjela antagonizirati.“, pisao je off-the-record-aftertaster. Da ne bi bilo sumnje, nešto niže, dolje, dodao je:“…plaćaju jako malu cijenu za poboljšanje američkog imidža u svijetu“.

Ja sam na to – može se vidjeti na Vaseljeni – napisao. “… izbor Baracka Obame kao prvog crnog predsjednika SAD briljantan je spin američkog politikog undergrounda, čiji overlords upravljaju tijekom stvari bez obzira na nomenklaturu, procjenjujući da je u vremenima najveće gospodarske krize od konca dvadesetih prošloga stoljeća pa do danas bilo naprosto neminovno pažnju javnosti preusmjeriti s istinskih uzroka krize, na utopijkog mesiju koji će je, nekim čudom, nadvladati.” Da podsjetim: mesija je dobio Nobela a da još nije sjeo u stolicu, i njemu samome bilo je neugodno; dobio ga je naoko kao prvi tamnoputi američki predsjednik, zbog rase, ali, zapravo, dobio ga je kao Oskara: za ulogu koju je prihvatio odigrati. I u tom smislu, Obama je zaista, već danom inaugracije, postao američki spasitelj.

Izbor Sadiqa Khana indentična je priča: priča o izboru bolje slike o samome sebi kroz izbor osobe na koju se ta egoistična iluzija projecira. Složeno? Možda za idiote, za Barracka Obamu ne: “Oni ne žele da se Obamu doživljava samo kao „Spasitelja”; oni žele da vam on bude Abraham Lincoln, J. F. Kennedy ili Buddha – bilo tko s kim se možete poistovjetiti, jer on je prazna stranica, prazan ekran i prazno odijelo. Obama je vođa tipa ‘učini-si-to-sam’ ili ‘uradi-sam’, projekcija vašeg vlastitog uma.”, napisao je jedan Obamin kritičar; da to nije nikakva osobna impresija, potvridio je sam Obama, kako upozorava Simon Critchley: ” Obama priznaje tu sposobnost intrigantnom i učinkovitom primjedbom: „Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“ On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti.”

Koji je izbor, dakle, u Londonu ovih dana bio u igri: s jedne strane imali smo Zaca Goldsmitha, koji je svoga političkog protivnika i takmaca opetaovan slikao kao ekstremističkog apologeta, pri čemu je, i to je presudno, u London, jedan od etnički najšarolikijih gradova svijeta ( u posljednjem desetejeću više od trećine žitelji Londana su rođeni izvan UK – dakle oko 2,5; London nastava oko 270 nacionalnosti i u njemu se govori oko tristotinjak jezika! ) je takva kampanja unosila – strah! Danas strah ima svoju jasnu plastičnu formu imena teror. Strah od takve vrste sukoba, koja je stanovnicima grada koji ne treba podsjećati što strah jest i kaka izglda, bio je moćan drive ovih izbora: OK, shvaćamo da je Zac Goldsmith paslika Sadiqa Khana – Goldsmith, konzervativac, sin je milijardera, educiran na Etonu i Cambridgeu, Khan je sin Pakistanca, vozača autobusa… – ali Goldsmith je prije kampanje uživao ne samo potporu anketa, nego i razumijevanje tradicionalnih ljevičara, okorjelih socijalista: jedan ga opisuje kao osobu koja je bila “liberally minded, eco-friendly Tory, crossing partisan divides, love-bombing a city that has increasingly become a Labour heartland.” – zašto je onda Goldsmith izabara ‘dog-whistle politics’ islamofobnu kampanju koja je u konačnici postala rastistički krik?

Jer, iako Goldsmith optužujue Khana da je on igrao na rasnu kartu, očito je da je Zac Goldsmith izabrao najgoru od svih mogućih strategija u svim mogućim PR-svijetovima koje je prije kampanje mogao projecirati i birati. Zašto je Goldsmith sasvim nalijegao na senzibilitet koji je nudila Khanova kampanja, ili, drukčije kazano, stvorio atmosferu u kojoj Khan i nije morao biti ništa drugo no što jest: sin Pakistanskog vozača autobusa, osoba koja će postati ne samo prvi muslimanski gradonačelnik Londona, nego naoko teškorazumljiv politički fenomen: 1.3 milijuna glasova je iza Khana, i to je legitimitet koji se ne može dovoditi u pitanje.

Ali, što je to Goldsmith previdio, a što je to Khan ponudio?

Goldsmith je previdio da se rasističkom kampanjom, ma bila ona i aluzivna, stvar atmosfera straha u kojoj London kao poprište terora ne želi živjeti: Goldsmith je previdio da je njegov protivnik, ako je to kampanja, London, a ne Sadiq Khan! Goldsmith je rasističkom kampanjom antagonizirao građane Londona, i, sad dolazimo do mjesta koje je meni osobno zanimljivo i zbog kojega sam uvodno kazao da na tren prestanemo dijeliti ljude, ali ne na način na koji sebi to predstavlja imaginacija ljevice, nego fundamentalno, iskonski, Marx bi rekao radikalno, u egzistencijalnom ljuskom korijenu: Goldsmith je pokrenuo strah svakog čovjeka, bio on bilo koje od rasa ili ma koje od tih 270 nacija – strah od moguće smrt, štoviše gotovo izvjesnog kaosa u sveopćem rasnom sukobu usred suvremenog Babilona.

London je u strahu od takvog ishoda plebiscitarno glasovao protiv izvora toga straha, protiv rasne mržnje, koju, kakvog li sarkazma, nije više inkarnirao Musliman, Sadiq Khan, nego Zac Goldsmith, autentični britanski konzervativac s Cambridgea! Rasna mržnja, kao onaj impuls koji ugrožava živote svih, ne bira svoje nositelje, i čovjek se, suočen s njom, samo ako je čovjek, instinktivno od nje otklanja: u nekim tamnim vremenima, nažalost, to ljudsko posrne, ali upravo zato jer tu više nema ljudskosti, s pravom govorimo o Dunkle Zeit.

London je glasovao protiv Goldsmitha, sasvim uvjeren u njegovu kampanju: da, Zac, postoji rasna mržnja i legitimiranje ekstremizma, kako da ne, no onaj tko je protagonist te legitimacije i širitelj te mržnje nije Sadiq Khan, nego Zac ti!, stigla je poruka Zaca Goldsmitha na svoju izvornu adresu. Sadiq Khan je bio, za sada, samo to što je i trebao biti: s druge strane Goldsmithove rasističke agitacije bila je alegorija onoga što takva politika dovodi u pitanje: čovjek koji se generacijski, hendikepiran bojom svoje kože, socijalnim statusom, cijelim nizom odlika i svojstava koja ga u britanskom društvu diskvalificiraju, uspio probiti tih par milja, kako će sam u inauguralnoj adresi kazati, i uspio ostvariti neostvarivo: sin pakistanskog vozača autobusa postao je londonski gradonačelnik!

No što ja tu želim kazati što svatko s lijeva ne bi?

Evo što: ljevica će danonoćno histerično prezirati rasizam, vjersku nesnošljivost, nacionalsocijalizam, ali će, krenimo obrnutim redom, slaviti socijalnu ( radnički background, vozač busa ), nacionalnu ( Pakistanac ), vjersku ( Musliman ) i rasnu komponentu u deliriju svog samozadovoljstva jer je aglutinacija svih potrebnih svojstava da čovjek uspije u lijevom univerzumu – OK, Sadiq nije obogaljeni gay-patuljak, no, što ćemo, nitko nije savršen. Jasno, taj univerzum jasno je podjeljen, iako to humanisti odjednom ne vide: na manjinski i većinski dio: ako vam je rasa, nacija, vjera etc. važna iz perspektive većine, to je je out; ako vam je rasa, nacija, vjera etc. važna iz perspektive manjine, to je in; problem je kad manjina postane 1.3 milijuna, dakle većina. Što onda? Je li onda dostatan odgovor: Da, ali tu je većina zaintersirana za rasu, naciju, vjeru itd. manjine upravo u smislu priznanja onih prava koja ima većina, na primjer da takva osoba postane – gradonačelnik Londona.

Odličan odgovor. Jer, zapravo odgovara na pitanje zašto je Sadiq Khan postao gradonačelnikom Londona s 1.3 milijuna glasova.

Upravo zato jer je, kao Obama u trenutku američkog izazivanja globalne svjetske krize, bivajući savršen spin koji je odvratio pogled od krivca za globalizaciju krize na vitalitet američke demokracije i zrelost američke nacije ( koja ne postoji ), tako danas i Khan odgovor Londona na strah od terorizma gestom samodopadne rasističke poruke upućene u negativnoj formi: jasno da Zac Goldsmith ima pravo, jasno da je Khan igrao na kartu rase, ali – to nije bio Khan, to je bio London! Zac po drugi puta nije razumio politiku, nije shvatio kontekst: on je i po drugi puta previdio da mu je protivnk London, ako tako razmišlja – ta, zanemario je temeljnu potrebu svojih sugrađana, potrebu za mirom, ili barem za suspenzijom straha od islamističkog terora. A gdje ćeš bolje zaštite od toga straha od izbora Muslimana za gradonačelnika Londona: odatle taj plebiscit, odatle ta enormna brojka: ne, nije tu nagrađen nikakav program, ništa tu Sadiq Khan nema – čak ni u socijalnom smislu obećanja Obamine nade kao simbol mogućnosti avanziranja u borniranom petrificiranom britanskom društvu ( to je samo izvanjski moment, to da je sin vozača busa postao londonski gradonačelnik ) – s euforičnim izborom svojih sugrađana sve i da hoće: kao što je Amerika ponudila Ženu ili Crnca, zapravo izbor bez izbora, apsolutno win-win situaciju u kojoj Amerika ne može izgubiti, tako je i London, pružajući građanima Londona alternativu Musliman – islamofobni konzervativac, odlučio za sigurne izbore, štoviše, za sigurnost: rasnoj mržnji najbolje ćemo se oduprijeti ako je prihvatimo na sebe ( pa mrzitelj postaje do te mjere tipični Britanac, da je gotovo groteskno: bogat/Eton/Cambridge/konzervativac ), a dojučerašnji moment ugoze – islamizam – osujetimo tako da ga – kad bi Žižek bio pošten onda bi sada posegnuo za tim svojim rekvizitom – desupstancijaliziramo, pa imamo Islam bez islamizma, kao cigaretu bez nikotina. Je li to bilo sad previše, bit Islama svesti na islamizam? Naravno da jest, ali – zaboga, ne radim to ja! Pa to su upravo napravili građani Londona!

Jer…. dopustite digresiju:

Nikola Petković, a njemu se ne bi moglo predbaciti desničarenje ni u najluđoj fantaziji, u povodu Obamina izbora nadhnuto je pisao – pa i kao čovjek koji je predavao u SAD više od desteljeća, dakle iz prve ruke – upravo o humanističkom daltonizmu:

“Prijeđimo stoga na humaniste-daltoniste. Ovakve instant teze koje minoriziraju ulogu i učinak rase u konkretnoj odluci američkog naroda da uposli crnca za predsjednika ukazuju na elementarno nepoznavanje ne samo rasne problematike u Americi nego i na nepoznavanje rasne problematike uopće, kao i na zjapeću prazninu u poznavanju američkoga društva u cjelini. Ukazuju na rupu u poznavanju američke povijesti. One povijesti čije su dinamike omogućile ovu povijest koju Amerikanci danas i tu, pred očima Amerike i svijeta, prekrajaju i stvaraju. No, to naše umnike naravno ne zaustavlja da u intelektualno sponzoriranim prostorima nižu slike o nečemu što su, iz razloga na koje su navikli, propustili razumjeti.
I dok čovjek čija bijela majka pripada obitelji robovlasnika i čije rodoslovlje seže sve do Thomasa Jeffersona, predsjednik Barack Obama koji o sebi govori i kao o »čovjeku čiji crni otac prije manje od 60 godina nije mogao biti poslužen u lokalnome restoranu«, hrvatski Obamazofi ponavljaju kako njegov izbor nema nikakve veze s rasom. Zašto, osim evidentne paušalnosti i tijesnog prostora uvida u predmet koji očito ne sputava u volontiranju informacija, je tomu tako? Valjda zbog toga što Obama gotovo nikad u svojoj kampanji nije eksplicitno spomenuo boju vlastite kože. I nije. Ali na činjenici da Obama nije verbalizirao svoju boju graditi pretpostavku da je ona u ovom prijelomnom trenutku za Ameriku i svijet nevažna, ishitreno je i pogrešno. Pitanje koje se i amateru poznavatelju američkog društva nameće je: treba li prvi crni američki predsjednik vikati da je crn? Pa to svaki bijelac (pa i Hrvat) vidi. I upravo je paradoks crne nevidljivosti u društvu o kojoj pišu W. E. B. Du Bois, James Baldwin, Bell Hooks, Ralph Ellison, Cornel West… ta što je ona vidljiva na prvi pogled. I upravo njezina vidljivost njezina vlasnika čini nevidljivim u društvu koje za sebe misli da samo ono zaslužuje da bude osvijetljeno i javno, i gura ga na marginu, u skriveni svijet crnila, u geto, u project housing, u sportske arene, u zatvor, na vreli pijesak Iraka… ”

Ljevica nacijima s punim pravom predbacuje ono što nereflektirano i sama čini: jasno da važna rasa Sadiqa Khana, i sasvim je jasno da je Khan dobio 1.3 milijuna glasova ne zbog svoga programa, ne zbog osobne karizme, nego stoga jer je – Musliman pakistanskog porijekla.

Ja bih osobno također glasovao za Sadiqa Khana, no, više bih volio da je tijesno pobijedio. Tada bih bio siguran da je pobijedio Sadiq Khana, zbog onih razloga zbog kojih sam mu dao glas, a ne histerična projekcija mase koja s jedne strane ovako slavodobitno slavi vlastiti užitak u svojoj multikulturalnoj osviještenosti, da bi ispod te nikom više zanimljive fanfaronade o multikuluralnosti glupo mislila da je ovime riješila problem sigurnosti.

A propos Khana i njegovih nazora, moglo bi se i tu štošta progovoriti: njegova je prva rečenica inauguralnog govora: London je najveći grad svijeta. Tu bi se veličina mogla shvatiti, u duhu jezika, i kao slava, ne samo kao značaj političke veličine glavnoga grada ionako Velike Britanije. Vidite, razgovaramo kao ljudi, svi se pravimo da smo jednaki, a Sadiq Khan već u prvoj rečenici naprosto mora kazati da je London najveći grad svijeta, jer, inače bi se valjda Britanci osjećali te večeri manjima, što li. Par rečenica dalje kreće dobro poznata priča iz Obaminih govora: priča o nadi. Khan se zahvaljujue na povjerenju i nadi s kojom su ga građani Londona izabrali. Onda ide socijala: nikada nije ni sanjao da bi netko kao on mogao postati gradonačelnikom Londona. Zatim daljnji praznogovor: on ima san da svaki Londonjanin ima priliku koju je imao on i njegova obitelj ( kako sad: London je pružio njemu i obitelji priliku, a on rečenicu gore nije ni sanjao da netko takav može imati takvu šansu? ). London je izabrao, u ovim izborima koji nisu bili lišeni kontroverze, nadu umjestu straha i jedinstvo umjesto podjela. Nadu umjesto straha ponudio je i Obama; jedinstvo umjesto podjela… kakvo jedinstvo? Da je to kazao konzervativac, svaki bi poštenji ljevičar održao bukvicu o podjelama na kojima živi demokracija kao permanetni proces usklađivanja divergentnih društvenih interesa. Jedinstvo u čemu? U odlučnosti da nadrastemo rasne i vjerske podjele?

Nadam se da će London imati dobrog gradonačelnika.

Ali, igrajmo se na čas Trumpa: taj gradonačelnik nema ime i prezime. Sadiq Khan je irelevantan, i mogao bi dobiti Nobelovu nagradu za mir već prekosutra, samo zato jer jer…

…. e, da, mora se sad kazati: jer je Musliman pakistanskog porijekla.

I ta nas okolnost ne čini jednakima.

Tu priča o izborima za gradonačelnika Londona pada u vodu: postkolonijalne situacije pokušavaju se generalizirati i cijena koju Britanija ( pitajte Johna Cleesea o tome ) plaća u ime svoje imperijalne prošlosti nije i naš danak. Ovo mazohističko samobičevanje Europe ubrzo će prestati: pokušaj da se kaže kako treća generacija Muslimana dekapitira zapadnjake u crnim odorama ISIL-a stoga jer se nisu mogli integrirati u zapadna eksluzivna društva, pa je teror inspiriran pobudama kojima je izvor europskoga porijekla, bijedna je laž. Ako je ovo odgovor na tu floskulu, groteskan je: Obamin mandad je vrijeme uvećane rasne netrpeljivosti u SAD, a ne da je on kao role model ičemu poslužio.

Sve dok u našim društvima Sadiq Khan ne bude bio biran za gradonačelnika Londona BEZ OBZIRA na rasu, vjeru, etc., a ne UPRAVO ZBOG rase, vjere, etc. neće biti ni pravednosti, ni jednakosti kakvu Khan proklamira, a ni mira.

Građani Londona izabrali su Khana, ali, ne shvaćajući to, i Goldsmithovu politiku: kao što je granica multikulturalizma u toleriranju, a ne istinskom prihvaćanju drugog, drugog koji živi pored nas neometan, ali u sasvim izoliranom paralelnom društvenom univerzumu, tako je i Khanov izbor korumpiran: 1.3 milijuna glasova dovoljna su optužba: upravo to mnoštvo glasova pokazuje da se nije biralo ni osobu ni program, nego – rasu i vjeru.

Homeopatski, zapravo: protiv rasne mržnje ubrizgajmo njenu podnošljvu esenciju. I opet upozoravam: to nije moj stav, to je stav Londona: to da protiv islamističkog terora London, a prestanimo se na kraju krajeva praviti idiotima, izabrao Muslimana kao zaštitu, dirljiv je prizor, jer svjedoči, tako iskreno, o činjenici da London ipak islamizam ne odvaja pretjerano od Islama.

Zamislite koliki je to strah s kojim se u dušama svojh sugrađana Sadiq Khan mora suočiti, pokušavajući Londonu ponuditi nadu?

(Usput budi kazano: sada još samo preostaje da kraljevska obitelj omogući Vladaru da bude katolik.)