I baš kažem, eto, kako smo mi bogati ljudi, u visokoj srednjoj dobi, koji znaju što valja u životu. Lijep razgovor, lijep pogled kroz prozor, dobar zrak, ugodne cipele za kišnu šetnju, gurmansko nepce, vrt raširen kao blagdanski stolnjak, malo umjerene dokolice, pa naših desetak unuka sve u svemu, njihovi na sjeveru, moji u Podravini, kojima od sutra “uskačemo ” na čuvanje, oni svojima a ja svojima… Zar je moguće, velim, da je onaj Jobs radio po 17h , jadan čovjek, je li ikad uzgajao blitvu i rotkvicu, hodao po rosi, brao voće s grane,pomno restaurirao staru stolicu, mijesio plastelin zajedno s dječjom ručicom? A nije mu dugo trajalo, jer ne znaš ni dana ni časa…Tko ima mnogo love, spava na tvrdom jastuku, napunjenom brigama, od koga svi očekuju, taj se ni u koga ne pouzdaje. Bogat čovjek, neosporno, samo na krivi način.

Kružim pogledom po mokrom, kao pocakljenom atriju, po trifori, ogradi trijema, Ernuštovom grbu s plodovima prirode, biskupskom mitrom i šestokrakom zvijezdom, prisjećam se dana koje provedoh tu, u kuli i potkrovlju, i mislim kako u svakom vremenu ostavimo nešto od boljega sebe, da bismo se na ta mjesta radosno vraćali. Prije no što ćemo se rastati, Ruth veli zanimljivu poslovicu iz svoga sjevernjačkog zavičaja: “POSLJEDNJA KOŠULJA NEMA DŽEPOVA”. Zaista, ne vidim bolje definicije od te narodne mudrosti. Što smo skupljali ili stekli, što je k nama doplutalo, iskušavalo je ljubav prema svijetu i strast za životom. Trošiti treba razborito ali stjecati još opreznije: koliko stane u džepove naših stvaralačkih i skrbnih razdoblja.

A u posljednjoj rundi, kad nemaš ništa zemaljsko kamo ponijeti, zaista, dovoljna ti je i zakrpa na boku, rupica na reveru u koju ćeš zataknuti poljski cvijet. Sve ostalo je nevažno, sve samo dim i pjena na vrhu postojanja, prije nego što se raspršimo u eter…

(10.svibnja 2016., Flora Green)