Bez ikakvog je komentara u lijepoj našoj javnosti zaprimljen prijedlog da se tekst hrvatske državne himne ponovo promijeni. Jer u svečanoj nam »Lijepoj našoj domovini« nismo ništa mijenjali već čitavih četvrt stoljeća, još otkako se poeta Milivoj Slaviček na oduševljenje Franje Tuđmana dosjetio da bi u državnu himnu trebalo vratiti »sinje more«. Ono isto »sinje more« koje je u Mihanovićevu »Lijepu našu« uliveno za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, čija se vlast u stvarnosti odrekla tog mora u korist bratske i fašističke Italije, ali je zato, eto, smislila stihovnu kompenzaciju.

Elem, ovaj novi i zasad najnoviji prijedlog izmjena i dopuna državne himne iznio je jedan ugledni svećenik, teolog i povjesničar, dugogodišnji profesor opće crkvene povijesti i crkvene umjetnosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je u dva mandata bio i dekan, kao što je bio i dekan Zbora prebendara prvostolne Crkve zagrebačke, i tajnik Vijeća za ekumenizam i dijalog Biskupske konferencije Jugoslavije, pa potom tajnik Vijeća za ekumenizam Hrvatske biskupske konferencije, te jedan od nasljednika Emilija pl. Laszowskog, Prazmaja Brloškog i Ozaljskog, na mjestu velikoga meštra Družbe »Braća hrvatskog zmaja« u kojoj se ampak zakitio titulom Zmaja Hrašćanskog od Sv. Jurja u Trnju…

Do sutra bi se mogle nabrajati sve dužnosti, počasti i zasluge zmajovitoga biskupa Juraja Kolarića koji se prošloga tjedna oglasio izjavom: »Velika mi je želja da rijeka Mura napokon uđe u hrvatsku himnu, jer me iritira kad govore da se Hrvatska prostire do Drave. Neka stih himne glasi ‘Muro, Dravo, Savo teci…’!«

Na ovaj doprinos Zmaja Hrašćanskog navodnjavanju hrvatske državne himne javno se osvrnuo samo župan međimurski Matija Posavec, nahvalivši Kolarića kao »vrhunskog intelektualca čija riječ ima težinu«, proglasivši njegov prijedlog »zanimljivim i hvalevrijednim«, i ustvrdivši da bi se njegovim usvajanjem »u himnu uvela istinska teritorijalna cjelovitost Hrvatske«.

„Inicijativa bi morala proći proceduru, ali ako bi se pokrenula, ja kao župan i Međimurska županija svakako bismo je podržali. Međimurci su vrijedni, samozatajni ljudi, no vrlo su osjetljivi na svoju pripadnost i nije im svejedno što se u himni ne spominje rijeka Mura, koja je zapravo prirodna granica prema Sloveniji i Mađarskoj«, kazao je međimurski župan koji se – da ponovimo – preziva Posavec, Posavec i samo Posavec. I koji, koliko je poznato, čak ni zbog teritorijalne cjelovitosti Županije međimurske nije dolazio u napast da svoje prezime promijeni u Međimorec. Ili u Međimurec. Pa čak ni u Međurečan.

Msgr. Kolarić je dao dodatnu težinu svojemu prijedlogu podsjetivši neuko pučanstvo kako je »Međimurje specifično u Europi jer je od samog početka bilo izloženo tuđinskoj administraciji, a hrvatstvo je sačuvano«, te zagonetno dometnuvši kako »mnogi ne znaju da je u novije vrijeme prva hrvatska država utemeljena upravo u Međimurju«.

Pritom i oni koji misle da nešto znaju, pojma nemaju je li polihistor Kolarić mislio na onu državu koju je 7. travnja 1941. u Čakovcu proglasio Teodor Košak, ljekarnik i ustaški povjerenik za Hrvatsko Međimurje. Njegov simpatični Proglas o preuzimanju vlasti u Međimurju – pisan u skladu s demokratskim načelima »Država, to sam ja! Narod, to sam ja! Ali ja, to niste vi!« – glasi: »Hrvatice, Hrvati! Međimurci, Međimurke! Nepokolebivom voljom hrvatskog naroda, preuzimam ovim časom građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo obćinu Strigovu sa Razkrižjem. Povodom toga pozivam cjelokupno pučanstvo, da se svim mojim naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir. Najmanji rad protiv interesa hrvatskog naroda kaznit će se najstrožom kaznom.«

Najstrožom bi kaznom trebalo penalizirati i kolumnista koji se, poveden Kolarićevim zmajskim digresijama, zavlači u sporedne rukavce i slijepe povijesne tokove, umjesto da se bavi onim najvažnijim i da rijeci Muri poželi dobrodošlicu i stabilan vodostaj u hrvatskoj himni. I ne samo to…

Jer kad je već došlo vrijeme da se himničkim intervencijama brani »istinska teritorijalna cjelovitost« Republike Hrvatske, zašto bismo stali samo na Muri?! Zašto ne pustiti da »Lijepom našom« najzad zažubore i ostale – sve do sada ignorirane – hrvatske rijeke i potoci s uredno ažuriranim podacima o vodostaju?!

Pa uz Savu, Dravu, Dunav i Muru, u himnu uvesti i Horvatsku kod Gubaševa s vodostajem od 31 cm, Sloboštinu kod Okučana i njena 234 cm, Mrežnicu kod Mrzlog Polja s 89, Dragonju kod Plovanije sa 6, Vučicu kod Jelengrada s 68, Kaptolku kod Eminovaca s 15, Bednju kod Lepoglave s 34, Ljutu kod Dvora s 57, Mirnu kod Pengara s 24, Bosut kod Nijemaca s 196, Pakru kod Janje Lipe sa 61, Cetinu kod Tisnih stina s 99, Kaluđer kod Prkovaca bez podataka o vodostaju, Česmu kod Čazme s minus 32 cm, Rječinu kod Žaklja s 0 cm i isto toliko mm, Slunjčicu kod Rastoka s 40, Donju Dobru kod Stativa Donjih s 88, Trnavu Mursku kod Donjeg Hrašćana s 97, Plitvicu kod Krkanca s 46, Glogovnicu kod Koritne s 97, Ilovu kod Maslenjače s 31, Koranu kod Luketića s okruglih 100, Kupu kod Šišinca s 335, Rašu kod Potpićna sa 154, Sutlu kod Zelenjaka sa 68, Liku kod Bilaja s 95, Novljansku Ričinu kod Brzeta s 55, Neretvu kod Metkovića s 94, Vrljiku kod Đogića brane s 264, Orljavu kod Frkljevaca sa 72, Unu kod Hrvatske Kostajnice sa 174, Zrmanju kod Mokrog polja sa 72, Vrapčak kod Zagreba s 39 centimetara…

Pitate se ima li ovome kraja i kako ćete sve to pjevati? Pjevat ćete lijepo i naše. S rukom na srcu i s vodom do grla. A kraja? Ne, kraja nema. Kruženje vode u prirodi ne prestaje, pa zašto bi prestajalo i u državnoj himni?!