Ta mlada žena, ta Jaglika spušta se s brda da bi u ljetnom kampu na obali našla neki posao. Kamp je nudistički a ona kao sobarica u crnoj do vrata zakopčanoj haljini (kao da je sišla s neke nadrealističke Magrritove slike) otkriva sasvim drugačiji svijet i drugačije ljude. Sve je tu istovremeno zbunjuje i privlači, dok jednog dana crna haljina ne završi u travi a ona u moru u jednoj sjajnoj erotskoj sceni otkriva svoju seksualnost. Kao čistu radost koja je oslobađa i na trenutak pretvara u živu ženu, koja se od srca smije i uživa.

U zadnje dvije godine sve češće mislim na Jagliku. Totalitarizmi počivaju na strogom patrijarhatu koji ukida ženska prava, žene stavlja u podređenu ulogu (Kinder, Küche, Kirche) a umove i tijela brutalno sapinje crnim krpama i crnim maramama. Iskrivljena i naopaka konzervativnost koja u zadnje vrijeme svako malo digne glavu i zareži, opasna je čak i kad je tako glupa da je javno ismijavamo, ali ni na trenutak ne treba zaboraviti ideju koja iza nje stoji: moć i žudnja za potpunom kontrolom. Šuti i rađaj, kao na istoku. Nema veze što smo u dvadeset prvom stoljeću, fanatici su opasni igrači ( na svim meridijanima svijeta jednaki i isti) i ne treba ih podcjenjivati.

Žene moje generacije okusile su Jaglikino more i znaju što je slast i ljepota slobode, ali se bojim za djevojke čije vrijeme tek dolazi jer pravac kojim naše društvo ide ne sluti dobro. Moglo bi se razmrviti u prah sve za što su se naše bake i majke izborile, jer sam sarkazam kao obrana ponekad nije dovoljan. Ideje koje bezobrazno zadiru, osuđuju i prosuđuju nečiji stil života, uvjerenje ili ukus potpuno se deplasirane a zavirivanje u tuđe spavaće sobe pristojnim ljudima neprihvatljivo i gadljivo. Baš jako gadljivo, pogotovo kad je ponuđeno kao jedini odgovor.