Piše: Žarko Jovanovski

Već je kasno. Skoro će ponoć. Penn Station prepun ljudi zgurenih u čekaonici. Svi čekaju lokalni vlak za Trenton. New York tog trenutka nije spavao. New York nikada ne spava. Vani lije kiša. Subota uvečer. Grad krcat ljudima. Žena i ja moramo natrag u Edison. Sat vremena vlakom od New Yorka. Ovi što čekaju s nama nisu izašli u subotnji provod. Oni su naporno radili pa idu kući ili putuju do Aerodroma Newark koji je tri stanice od Manhattna.

Fali mi dva dolara za pivo. Žicam suprugu Tamaru koja sa mnom čeka vlak. Nadrkana je i umorna kao i ja. Ona totalno suvišno pita je l’ mogu bez pive. Kažem da mogu. Onda pita što će mi onda piva. Kažem da mi treba jer ne mogu bez pive. Šutim i čekam da mi da lovu. Ne znam što bih joj još rekao. Nemam ideje što da kažem a mislim da nema ni potrebe da stalno nešto govorim. Umoram sam od cjelodnevnog hodanja po gradu. Muzeji, mjesta od historijskog značaja i slično. Central park s pogledom na jezera prepuna ptica. Pogled s East Rivera na Kip slobode u kišnoj izmaglici. Slike koje se urezuju u pamćenje. Grad je veličanstven. Volio bih u novom životu poslije ovog katastrofalnog koji tako uspješno neuspjelo živim biti bandera na Šestoj aveniji. Bole me i usta od hodanja. i zato šutim. Ipak dobivam ta dva dolara. Na obližnjem kiosku kupujem pivo. Dvije konzerve Budweisera. Pivo je pet jebenih dolara po limenci. Preskupo ali naprosto moram sada popiti pivo. Tamara je bila u pravu. Ja sam ovisnik o pivi. Spajam dva nažicana dolara sa svojih osam koji su mi preostali u džepu i plaćam. Žena iz kioska pita hoću li odmah konzumirati. Mislim si – što se to tebe kravo tiče, ali ne kažem ništa. Izmucam da ću konzumirati odmah. Prodavačica trpa jednu limenku u papirnatu vrećicu. Tako se ovdje pije piva na cesti. Da se ne uzbuni javnost akloholnom pošasti. To im je valjda ostalo od prohibicije. Drugu limenku trpa mi u plastičnu vrečicu. Čim izađem van otvaram pivo ne vadeći ga iz papirnate vrečice. Već prvi gutljaj paše. Skupina policajaca sumnjičavo me gleda. Nemaju pojma da sam turist. “Visitor”. Ali ne zanimam ih ja. Bulje u natpis na mojoj majci koji tvrdi nešto kao da sam prestar da nađem svoj auto na parkiralištu a kamoli za… Policajci sigurno znaju da sam “visitor”. Ovdje nitko ne nosi majice s tako glupavim natpisima. Njujorški policajci znaju o ljudima koje vide sve što o njima treba znati kada ih se pogleda. Zato odmah skreću pogled od mene prema skupini klošara koja baulja Penn Stationom. Oni su opasni a ne ja. Ja sam došao promatrati njujoršku kišu i Kip slobode u izmaglici. Ja neću srušiti Ameriku, ovi klošari sa stanice bi to mogli.

Stanem pored supruge Tamare koja sjedi na kolodvorskim stepenicama jer nema mjesta na klupama čekaonice. Ona me pogleda puna prijezira. Pijanico, misli si ona u sebi. Ja njoj ne prigovaram kada pije čašu traminca poslije nedjeljnog ručka. Prigovaram joj kada ne vraća čašu od kompjutera u sobi. Mene to nervira. Sitne obiteljske pizdarije i pakosti. Brak se nakon dvadeset godina pretvori u uzajamno prigovaranje za nevažne sitnice. Postoje i sjećanja. Ona s vremenom postanu nevažna. Važna postane ostavljena čaša kod kompjutera.

Pijem pivo i promatram ljude koji čekaju vlak. Gomila Indijaca i Pakistanaca što rade kao kompjuterski stručnjaci i progrmeri u Americi. Jeftina radna snaga s drugog kraja svijeta. Američke kapitaliste boli kurac koje je boje kože i nacionalnosti njihov radnik. Glavno je da radnik radi posao za koji je plaćen. Svi ti Indijci i Pakistanci idu kući nakon napornog radnog dana. Žive u prigradskim naseljima preko Hudsona u New Jerseyu. Tamo je jeftinije stanovati. Tamo možeš stanovai za 800 do 900 dolara. Garsonjera na Manhattnu je dva i pol soma dolara. Idem sam sebi na kurac. Stalno te glupave cifre. Koliko što košta u usporedbi s ovim i s onim. Kao da će mi bilo kakvo saznanje o tome koliko što košta u Americi pomoći kada se za par dana vratim u Hrvatsku. Nemam para niti tu niti tamo. Ja ne mogu iznajmiti ništa ni u Americi ni u Hrvatskoj. Nemam ni za pivo ni u Hrvatskoj a ni u Americi. Mene neće zaposliti ni tu ni tamo. Onda, kakav sam to ja zapravo turist? Ja sam samo gost na planeti Zemlja. Turist u svom vlastitom životu. Just a visitor in my own life.

Vrijeme je da se ukrcamao na vlak. Izlistan je na elektronskom displeju. Do perona se ide smrdljivim podzemnim prolazima. Peroni su duboko ispod zemlje. Ne izgledaju nimalo romantično. Zašto bi peroni izgledali romantično? Oni moraju biti svrhoviti. Vlak kreće za Trenton. Sjedim i gledam kroz prozor. Tamara je na stolici tri reda ispred. Razdvojeni smo zbog gužve. Vagoni su prepunjeni putnicima. Indijci i Pakistanci koji sanjaju Karachi i Delhi u lokalnom vlaku koji putuje ispod Hudsona. Svi šute i bulje u svoje smartphone i laptope. Dopisuju se s prijateljima na drugoom kraju svijeta. Kakvo je danas vrijeme u Mombayu? Je l’ nećakinja rodila? Nije još? A kad će? Imate li para? Uštedio sam nešto pa mogu poslati. Prijatelju, otvara se još jedno radno mjesto za programera na Manhattnu. Mogu te prepručiti. Dođi, dođi… Usamljen sam ovdje… Jučer je i ovdje kišilo. Kako je kod vas? Je l’ se Ind povukao iz našeg sela? Šogor je poginuo? Ooo, poslat ću brzojav njegovima… Je l’ bilo mnogo mrtvih u predizbornoj kampanji u Utar Pradeshu? Ne, ovdje ljudi ne umiru kada su izbori. Ne zanima ih to. Ej, a da vidiš tipa koji pije pivo preko puta mene. Koma. Na majici mu piše da je prestar da nađe gdje je parkirao auto a kamoli za … Ha, ha, ha… Sigurno je izbjeglica iz Bosne. Tito, Tito… Ma znaš… Jugoslavija…

Kao prodvačica u Brooklynu. Pita prije neki dan na blagajni samoposluge odakle sam. Karejša. Velim. Raša? – ponovo pita ona. Onda dolazi kolega prodavač – no no, Karejša iz on Balkans. Voz Jugoslavija? Jes? Ooou jes – velim ja karejšansko-američanskim jezikom. Svi su ovdje u Americi stranci. Valjda se zato uvijek ovdje dobro osjećam. U Karejši sam pravi stranac. Jovanovski. A Srbin? Ne. Ma jesi… A onda valjda… nisam… A opet ni tu ni tamo nemam para. Svuda sam stranac. Ne razumijem Zemljane. Ni oni ne razumiju mene. Ja govorim karejšansko-američanskim.
Stavljam slušalice na uši. Tražim na mobitelu koji ima ugrađen radio prijemnik neki kurac na skali. Na cijeloj FM skali samo su dvije stanice. Sve je drugo digitalizirano. Našao sam neki govorni show koji je ugostio navodnu poznatu komičarku. Nemam pojma tko je žena. Uopće nije smiješna ali je zabavana. Priča o svojoj karijeri. Valjda je na radiju jer joj je karijera zapela. Inače bi bila na TV-u kod Conan O’Briena ili Jay Lenoa.

Spava mi se. Otvaram novu limenku pive nečujno. Da Tamara ne skuži. Jebi ga, ne želim se opet s njom svađati. Onda bih joj opet morao prigovarati zbog čaša koje ostavlja kod kompjutera. Već sam lagano pripit. Ovdje su limenke pive s više od pola litre. Skoro sedam deci. Ne znam kako oni zovu te svoje mjere za tekućine. Pinte? Yardi? Boli me kita. Borim se sa sobom da ne zaspim trenutno. Vlak putuje kroz noć. Kroz prozor gomila prigradskih naselja sirotinjskog tipa. Kuća do kuće. Jeftine dvokatnice izgrađene valjda prije Prvog svjetskog rata s prljavim dvorištima krcatim starom kramom. Na ulicama rijetki automobili. To poručuje kakav je standard ljudi koji žive ovdje. Javna rasvjeta poput milijuna krijesnica bode umorne oči. Kao da pratim polijetanje ogromnog svemirskog broda prema Veneri. New Jersey leti u nebo. Kiša natapa staklo vlaka. Okrenuo sam na onu drugu, preostali radijsku stanicu koju mogu uhvatiti na FM skali. Tamo samo puštaju muziku. Rock’n’roll. I to onaj starinski. Muzika me još više uspavljuje. Kiša me ljulja dok vlak juri kroz američke močvare. Dok tamo u daljini svijetli New York prepun ljudi koji su krenuli u subotnji provod ja ovdje putujem u suprotnom pravcu. Uvijek u suprotnom pravcu od zabave. Nategnem pivu i ispijam skoro cijelu konzervu pive na eks. Šteta bi bila da padne na pod i da se prolije. Pet dolara sam strpao u sebe za dvadesetak sekundi. Opet te cijene! Koliko ja koštam? Ništa. Ja sam besplatan. Trošim ali slabo ili ništa zarađujem. Oči mi se sklapaju. Nemam sreće. Zaspat ću u majici na kojoj piše da sam prestar da nađem avoj auto na parkiralištu a kamoli… I onda će mi se neki Pakistanac potajice smijati. Ali molim te bože, ako sada zaspem, da ne sanjam Karejšu. Nadam se da će ta zemlja nestati kada dođe vrijeme povratka u Europu. Onda bi me možda vratili u Ameriku kao super-izbjeglicu. Bolje ovdje žicati dva dolara za pivo nego u Karejši popiti dva piva. I pit ću kišnicu ako treba… Serem… Spava mi se.

Sada je vani samo mrak. Nestale su i kuće. I kondukter je već nestao jer je pogledao nezainteresirano karte. Što ako propustim stanicu gdje silazim? Neka me ovaj vlak odnese što dalje na jug! U New Orleans. Ravno u bircuz u kojem drma vrući dixieland band… Što dalje odavde… Što dalje od Karejše i Raše…

Ameriko, laka ti noć…