Piše: Eduard Pranger

Pred vratima su lokalni izbori i već sada se cilja na određene skupine građana. U Saboru se po hitnom postupku donose zakoni koji će pogodovati jačanju manjih društvenih skupina, onih bogatih,  a populizmom se ide na one kojih ima najviše; od umirovljenika (najranjiviji i socijalno ugroženi) do radnika (obespravljeni i marginalizirani). Postoji i ta tužna braniteljska skupina i ta je – najzbunjenija. Vrlo je brojna (preko pola milijuna) i zato političarima izuzetno zanimljiva. Kada kažem zbunjena (najblaže rečeno) onda mislim na one originalne branitelje koji su  bez riječi dozvolili da im političke stranke u njihove redove utrpaju svoje članove, one krivotvorene. Mislim na one koji šute dok pojedini lojalisti među njima služe svojim šefovima za međusobne obračune, a posebno na one koji trpe da se u njihovo ime javno i na ulicama izvode kojekakve režirane svinjarije, sve pod parolom – „mi branitelji“. Naravno, nisu ni umirovljenici ništa bolji, ni radnici kojih je još veći broj, ali meni je naprosto nevjerojatno da ljudi koji se već dvadeset i više godina busaju u prsa da su se jedini s oružjem u ruci usudili suprotstaviti jednoj od najjačih sila tadašnje Europe, da ti isti trpe i ne bune se na sve ovo što nam se događa. Krade se i pljačka Domovina, a oni šute i gledaju kako se časno braniteljsko ime pretvara u blato.

Najbolji primjer (i najsvježiji) je bezobrazni i ljigavi populizam kojim se preko leđa gore spomenutih branitelja, koristeći njihove osjećaje i empatiju prema poginulima, nastoji ubilježiti koji poen više u borbi za vlast.

Ni prije ni kasnije nego baš sada, pala je inicijativa da se pola Sarajevske ulice u Novom Zagrebu preimenuje i da joj se da ime po poginulom Zagrepčanu Ravenu Čuvalu kojeg su 1991. prilikom izlaska i vojarne Maršal Tito ubili pripadnici JNA. (Njegovo se ime nalazi uz imena ostalih Travnjana žrtava rata na spomen-ploči na sjeverozapadnom uglu Travnog te na kenotafu Hrvatskog slova gdje su popisana imena svih poginulih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu.) U Gradskoj skupštini skupštinari su iznijeli logičan argument protiv jer da će to preimenovanje donijeti ne samo skupu promjenu brojeva na svim kućama i zgradama (Sarajevska je vrlo dugačka ulica), nego će i njeni stanovnici morati mijenjati osobne dokumente.

A zašto sve to?

Samo zato da bi Andrija Mikulić, nova zvijezda na nebu HDZ-a i jedini kandidat za šefa te udružene gradske organizacije, a koji javno podupire promjenu imena te ulice, zaradio političke poene i umilio se većem dijelu od onih pola milijuna registriranih branitelja. On je po tom pitanju izjavio:

– Pa zar je uopće važno što će i koliko će građana morati mijenjati adrese i kućne brojeve? Pa radi se o prvoj žrtvi vojske JNA i hrvatskom branitelju! O čemu mi to ovdje uopće raspravljamo?!

I sad, hajdete vi pa budite protiv te odluke? Malo sutra…

(Autor je bivši radnik, danas umirovljenik i jedan od branitelja s 1295 dana borbenog sektora na tri bojišta.)