Piše: Žarko Jovanovski

Jednog lijepog majskog dana supruga Tamara svečano je objavila: “Idemo u Ameriku!” “Super”, bila je moja prva iskrena reakcija. “A tko to mi?” “Ti, ja, naša kćer i moj tata” – strpljivo je objašnjavala. Po papiru sam crtao niz točkica. Jedna točkica sam ja, jedna je Tamara, jedna je njen tata, a jedna je naša kćerka. “Ljudi su točkice”, pomislih pa zaokružih točkice u jedan skup.

“A što ćemo tamo?” – pitao sam žedan saznanja. “Idemo na Bar Mitzwu najstarijem sinu mog buraza.” “A što je Bar mitzwa?” glasilo je moje slijedeće idiotsko pitanje. “Bar mitzwa je kada sinovi u židovskoj obitelji navrše 13 godina čime automatski, prema židovskim vjerskim pravilima, postaju punopravni članovi društva. Mirin najstariji sin navršava trinaest u kolovozu i slavi Bar mitzwu i mi smo pozvani da uveličamo svečanost.” Miro je Tamarin brat, ako koga zanima. “I vidjet ćemo New York?” – još djetinjih pitanja od mene. “Da, vidjet ćemo New York…” – rekla je Tamara znajući koliko mi je to velika želja. “Dobro”, rekao sam nafilan informacijama – “A kako ćemo do Amerike?” Priupitao sam to poput najdebilnijeg sina ove porodice. “Avionom, a kako drugačije.”

“Avionom?”, samo sam ponovio tupavo. Kako, jebo ga ti avionom?

Te dvije tisuće i četvrte godine imao sam trideset i osam i nikad do tada nisam sjeo u avion. Bio sam junfer po tom pitanju. Nije da nisam imao već dotad prilike putovati zračnim putem ali sam uvijek uporno odbijao translatirati svoje tijelo nebeskim prostranstvima.

Zašto?

Strah od letenja.

Inače nisam pristalica teorija zavjera, ali tada sam čvrsto vjerovao da avioni ne lete. Sve što se u vezi s tim poturalo po medijima bila je samo predstava koja bi me trebala namamiti u stupicu. Svi ti ljudi koji su navodno putovali avionom su dio velike zavjere šutnje. Njih se željeznicom, brodovima ili autobusima potajno vozi po svijetu pa ih se onda iskrcavali nedaleko aerodroma i sve izgleda prema van neukom puku kao da su došli avionom. Kako bi se putnike prisililo na šutnju, avionske kompanije služe se prijetnjama i ucjenama – “Ako što kome zucnete, to kao da avioni ne lete i da je sve o avionima velika laž, mi ćemo likvidirati vaše najmilije, a možda, u krajnjoj nuždi i vas same!”

I tako se fama o avionima koji lete zahvaljujući teroru zrakoplovnih kompanija održala sve do te dvijetisuće i četvrte godine.

Onda sam internetom, za svaki slučaj, preispitao načine da se brodom dođe do Amerike. Otkrio sam da putovanje vodenim putem preko oceana traje dugo i da je tri puta skuplje od avionske karte. Pregledao sam i mogućnost putovanja do Amerike preko Rusije i Beringovog prolaza. K vragu, valjda imaju tamo neki trajekt koji vozi od Kamčatke do Aljaske?! Nemaju? Znači, ipak ću morati avionom ako želim vidjeti Ameriku i New York…

Već iste sam večeri sastavio testament. Tom sam prilikom ustvrdio da i nemam bog zna što ostaviti familiji. Kolekcija starih Stripoteka koje su u podrumu, nešto knjiga i kataloga umjetničkih izložaba i Škoda Favorit stara 12 godina s trulim limom na pragovima. “Ipak još vozi” – pomislih tupavo. Najgluplje je da moja familija ide sa mnom pa ćemo ionako svi izginuti i testament će ostati neproveden. A možda ipak preživim? Bogohulna misao. Nitko nikad nije preživio let avionom pa neću ni ja… Dobro je znano da je iza Plesa, jedva desetak kilometara od uzletne piste, veliko groblje svih aviona koji su ikada pokušali uzletjeti iz zagrebačke zrakoplovne luke, i naravno, nisu nikada uspjeli…

U strahu me poduprla i moja razumna majka. Čim sam joj saopćio da ću u Ameriku avionom samo što se nije rasplakala. “Pa kud baš avionom sine!” A onda mi je izrazom lica dala i malo nade. “Možda preživiš…” dao bi se prevesti njen odsutni pogled kroz prozor prema žumberačkim planinama.

Dan prije velikog puta gledam s članovima familije koji idu sa mnom na veliki put preko oceana nekakav igrani film na televiziji. Nekakva krimi priča. Nešto što se gleda s pola mozga nakon napornog radnog dana. Onda, sasvim iznenada, krupno u kadru scena polijetanja ogromnog putničkog aviona. Promatram sekundu-dvije zastravljen, a onda ustajem iz fotelje i kao oparen uzvikujem: “Marš u pičku materinu! To je laž! Avioni ne mogu letjeti! Oni su preveliki i preteški!” I otrčim do kupaonice pljusnuti u lice nešto hladne vode da dođem sebi. “Jesi dobro?” pita Tamara koja je došla ubrzo za mnom. “Jesam”, izvalih masnu laž u koju je teško bilo povjerovati.

Sljedećeg jutra sve sam radio posljednji put. Posljednji put u životu sam oprao zube, posljednji put u životu sam pojeo tri jaja na oko, posljednji put sam se otuširao. Da bar crknem čist i sit! Opraštao sam se od života šutke, s cigaretom u ruci. Pušio sam jednu za drugom sve dok nismo završili u međunarodnoj čekaoni zagrebačkog aerodroma. Dok smo tako čekali i čekali da se naš let za Frankfurt izlisata na displeju išao sam pišati barem dvjesto puta i svaki put kada bih iz sebe davao i posljednju nervoznu kap koju je organizam uopće mogao dati, palio bih cigaretu za cigaretom. Tu se, u aerodromskom klozetu ne smije pušiti, ali ionako su to zadnje cigarete u mom životu pa me boli kurac za sve zakone Republike Hrvatske!

Onda se dijela ne sjećam baš najbolje. Ni onog kad su nas autobusom vozili do našeg aviona, niti kada sam prokomentirao psujući to što ću se voziti u dvomotornom avionu (a što ako mu odu u kurac oba motora?), niti kada su nas posjeli u naše stolice, niti kada su nas vezali (oni, oni, prokleti oni…), tek jednog trenutka avion je počeo rulati pistom do mjesta odakle hvata zalet.

“Jesi dobro?” pitala je ponovo Tamara po sto i pedeseti put. “Jesam”, lagao sam ponovo besramno po sto pedeset i prvi put, a onda sam je očajnički uhvatio za ruku. Znam da ju je boljelo, ali ako ja umirem, neka sa mnom crkne čitav svijet… Kćer koja se također prvi put u životu vozila avionom bila je na svojoj stolici kulerica. Bolio ju je kurac za strah. Kada imaš jedanaest to je tako. Boli te kurac za strah. Kada imaš trideset i osam nafilan si strahom kao makovnjača makom.

I ne razumijem čemu služe one glupave pokazne pizdarije stjuardesa prije polijetanja? Kao, tu vam je maska za kisik, tu vam je pojas za spašavanje ako sletimo na vodu… A gdje je padobran, majku mu jeben! Stavite padobrane svim putnicima i sve je riješeno! Ali krava nije mogla čuti moje unutrašnje monologe. Nemilosrdno je pokazivala sve te pizdarije koje mogu poslužiti, navodno, u slučaju opasnosti.

I onda je krenulo. Avion je zauzeo početnu poziciju. Pogledao sam van aerodromsku zgradu posljednji put u životu. Imao sam osjećaj osuđenika na smrt. Moja stolica je električna stolica kroz koju će krvnik uskoro pustiti struju. Koji kreten me nagovorio na sve ovo? Život mi prolazi pred očima. Scene djetinjstva, prva ljubav, prvi poljubac, prva masturbacija, prva jedinica u školi pa rez. Pa ovo sranje…

Avion je lagano rulao pistom.

“Jebem ja mater pilotima. Ovako sporo rulajući nikad nećemo dobiti brzinu za polijetanje” pomislio sam znalački. Onda me nešto pritislo za sjedalo. G sila ili tako nešto. Slab sam bio iz fizike. Moje pičkasto lice iskrivljeno od straha izgledalo je kao G točka. Metalno sranje je snažno ubrzalo. A u pičku… Iz mene se otelo jedno djetinje i vrlo glasno “Weeeee!!!!” Apsolutno svi putnici u avionu su pogledali u mom pravcu. Oni sada svi znaju da skidam junf. “Oooo, dečku je prvi put!” Tamara me ošine pogledom posramljeno i zavapi “Ma daj šuti!” Slegnem ramenima s osmijehom. Osmijeh očajnika. Avion se snažno napinjao naprijed. Izgledalo mi je kao da će se cijela konstrukcija mašine raspasti od trešnje. No, ionako sam znao da će ovo sve završiti loše. Bože, zašto si me ostavio? Oči su mi širom otvorene i uprte u neku imaginarnu točku spasa na sjedalu ispred mene. Spasa nije bilo. Avion se krenuo uzdizati. Smogao sam hrabrosti pogledati kroz prozor. Zagreb je nestajao u kišnoj izmaglici. Nevidljiva sila me tako jako pritisla za stolicu da sam samo stenjao. Nisam to tako zamišljao. Mislio sam da kada avion poleti da je to postepeno, starački, a ne ovako naglo i strmo. U ušima pritisak. Kako li je tek astronautima kada idu u orbitu? Houston, I have problem here… And now… Ma boli me kurac sada za astronaute… Imam ja ovdje na planeti Zemlji problema. Dobro, nije baš na planeti nego u zraku oko planete.

Tek je šok od uzlijetanja prošao kada se javio novi. Avion se počeo naglo okretati u zraku. Onda sam upotrijebio mozak. Po prvi put od trenutka kada sam krenuo na put. Frankfurt je sjeverozapadno od Zagreba i avion skreće da uhvati pravac. Sve je to normalno. Ma bježi u pičku materinu! Ništa ovdje nije normalno! Nije čovjek ‘tica pa da leti…

Ipak, za svaki slučaj, za slučaj svakog slučaja, kao da će me to spasiti grčevito sam držao Tamarinu ruku sve dok avion nakon sat i dvadeset minuta nije taknuo pistu frankfurtskog aerodroma. Cijeli put sam proveo glave naslonjene na sjedalo ispred gledajući u pod. Tamo negdje dolje je tlo. Majka Zemlja koja zove tiho: “Dođi sine, dođi ti meni čedo mamino u moje sigurno krilo…”

I umjesto da se opustim kada smo stigli, slijede daljnji šokovi. Moramo u roku od pola sata naći terminal s koga odlazi naš avion u Ameriku. A frankfurtski aerodrom je ogroman. Terminala ima na stotine. Naš avion polijeće s terminala C38. “Blizu smo”, kažem. Vidim jasno da prolazimo terminalima A46, A 47 pa onda počinju terminali s oznakom B,a kada prođemo sve terminale s oznakom B slijede… Ne nisu bili, ako koga zanima terminali C. Iza terminala B slijedili su terminali s oznakom D. I onda smo stali. Tamara je s velikim upitnikom iznad glave otišl pitati informacije. Gdje ste nam sakrili terminale C?. Terminali C, saznala je ubrzo, nalaze se na drugom kraju aerodroma, ispred terminala A. Logično da logičnije nije moglo biti… Logično kao abeceda. C pa A pa B pa D… Onda smo još dobili informaciju da će let kasniti. Ima znači vremena da se popuši i pokoja cigareta.

Pušenje na velikom aerodromu je pizdarija nad pizdarijama. Ne smiješ izlaziti van zgrade iz međunarodne zone jer si onda opet podložan pregledima pasoša, prolasku kroz skenere i uređaje za detekciju ovoga i onoga. Svi pušači na aerodromima zgurani su u dobro izolirane male i hladne prostorije bez prozora s ventilacijom koja ima snagu senjske bure. To nisu niti lijepa niti ugodna mjesta. Ogade ti pušenje. To su kvadrati strave i užasa. Poželiš bogohulno ostaviti cigaretu kada uđeš u jedno od tih sranja.

Ipak, dobro je. Pomalo se opuštam dok žvalavim cigretu. Sada mi je najveći problem kako bez cigarete preživjeti put avionom do Amerike. Maštao sam kako ću možda zapaliti u avionskom toaletu. Onda su mi rekli da o tome niti ne pomišljam. Tamo je 17 milijardi senzora koji će nepogriješivo locirati budalu koja se u avionu usudila povući dim. I onda slijede zajebane kazne. A para za egzibicije nemamo…

Lufthansin avion pred koji su nas dovezli na pisti u frankfurtskoj zračnoj luci izaziva strahopoštovanje. Ogroman četvoromotorac koji prima tristotinjak ljudi. Sušta suprotnost malim dvomotornim fićfirić aviončekima koji slijeću i polijeću sa zagrebačkog aerodroma. To mi daje nadu. Možda preživim ovaj put. Možda…

No, nije se dobro pretjerano rano nadati. Na kraju krajeva, koliko se god čovjek nada na kraju ipak umre. Dakle…

Sve moje nade da je veličina aviona bitna za osjećaj sigurnosti raspršile su turbulencije nad Atlantikom. Avion je propadao po pedesetak metara. Vjetrovi su nad oceanom radili s velikom čeličnom grdosijom što god im se prohtjelo. I svaki put kada bi avion krenuo propadati ja bih se prihvatio grčevito za stolac. Kroz prozor sam pogledao tek kada se desno jasno vidio Grenland. “Dobro je”, mislim si ja naivno. “Ako bude kakvih problema sletjet ćemo tamo negdje na sjeveru. Ili ćemo plivati do tamo. Pa nije to puno plivanja do Grenlanda. Jedva kakvih 500 kilometara. To svatko može…”

Naprijed je na malom ekranu svako malo prikazivana karta koja je locirala gdje smo i koliko još ima do kraja puta. Mi smo jedna mala točkica na Atlantiku. Onda su pustili igrani film. Garfield. Dobro je da su to pustili. Film je toliko dosadan da sam na kraju zaspao. No ne zadugo. Još jedno propadanje aviona u gigantskoj turbulenciji i ja sam opet samo točkica koji se boji i bori za život. Za sičušni životić. Primam se čas za sjedalo, čas za Tamarinu ruku. Malo se smirim tek kada nas posluže nekakvim obrocima. Sve uredno posloženo u plastičnom poslužavniku. Uz obrok idu i napici. “Cola, beer, mineral watter or vine?” – pitala je zanosna stjuardesa. Pogledao sam Tamaru. Ona je mene pogledala. Pomislila je – “Nećeš valjda!” O hoću valjda! O još kako ću! “One beer please!” “Pijanico!” – Jasno se vidjelo na njenom licu. Ona je naručila vino. To je, naravno, po nekim pravilima kozmosa koje ja ne znam, skroz korektna odluka. Moja je po tim istim pravilima ništavna i bogohulna.

Jeste da se radilo o maloj, majušnoj limenčici pive ali na njenim krilima sam preletio trećinu Atlantika. Sve do Labradora i kanadske obale. Ali tek onda kreće očajanje. Dolje se već vide malene kanadske kućice. Život. Sjeverna Amerika. Ja sam Kolumbo koji traži novi put do Indije. Ja sam prvi bijeli čovjek koji će ikada sletjeti u Ameriku. A možda ćemo se razbiti o kanadsku obalu i biti vijest u novinama… Neki dobiju zgoditak na lotu a ja ću biti sretnik koji je izvukao u igri avionsku nesreću. Svakom prema zaslugama.

Gledam oko sebe. Većina putnika je arapskog podrijetla. Sva moja politička korektnost odlazi u krasni kurac i srozavam se na dno kada sam sebi kažem “Samo nek još neki eksplodira u avionu…”

Stalno buljim u ekran da vidim gdje smo sada. Na karti mi smo mala točkica koja pluta u zraku. Nadam se da je čovjek koji na nekom kontrolonom tornju prati moju točkicu trijezan. Ne bi bilo dobro da se počne igrati točkicama na svom radaru.

Još sat vremena do Newarka i tamošnje zračne luke. Idemo u Newark jer Tamaran buraz živi u Edionu koji je tek četrdesetak minuta lagane vožnje od tamo. Uspio sam se u međuvremenu dokopati i druge konzerve pive. Nju sam ispio na eks. Onda nisam imao ništa pametnije raditi nego buljiti u točkicu na karti koja se približavala toliko željenoj zemlji i strahovati za svoj mali usrani život. Kuće dolje bivale su sve gušće poslagane jedna uz drugu. Avion je letio sve niže i niže. Pušilo mi se u tri pičke materine. Vrijeme je prolazilo sporo da sporije nije moglo. U jednom trenutku Tamara me cimne. “Vidi se New York!” “Gdje?” – pitao sam skroz odsutno fiksirajući točkicu na ekranu. Samo je ta točkica važna. Tko jebe New York?! Ja sam sada ta točkica. Šičušna mala točkica koja lebdi nebom.

Učinilo mi se u jednom trenutku da ne prilazimo dobro zračnoj luci. Prestrmo smo! Promašit ćemo pistu, debilu pilotski! Pa se očajnički prihvatim za sjedalo ispred sebe. Sigurno je ovo pilot koji je prvi put sjeo za mjesto u kabini. Nemam sreće!

Ima li uopće pilota u ovom avionu?

I odjednom se ta točkica sljubila s onom na kojoj je na mapi ekrana pisalo Newark. Avion je rulao pistom. Došlo mi je da urlam od sreće. Obećao sam da ću poljubiti zemlju kada izađem iz aviona. No, za to nije bilo vremena. Čim smo izašli iz leteće gvožđurije krenuo je stampedo prema carinskoj kontroli. Gotovo istovremeno na ogroman newarški aerodrom sletjelo je 5-6 aviona. Sva ta masa od par tisuća ljudi sjatila se u ogromnu dvoranu za pregled putovnica. Prostorom dominira ogromna američka zastava. I opet smo točkice, male male sićušne točkice koje ulaze u Ameriku. Jedna po jedna. Mala zrnca prašine kojima hladnokrvni službenici američke carine mogu ako im se digne bez pola frke zabraniti ulazak u zemlju.

Mi smo naravno u redu jedni od zadnjih. Sva moja maštanja kako ću zapaliti tu toliko jebenu, toliko željenu cigaretu čim sletimo rasprsli su se poput sapunice čim sam shvatio da me još sati čekanja u redu dijele od duhanskog užitka. Jedan sat čekanja. Dva sata čekanja. Red kao da se uopće nije pomakao. Na kraju je u carinskoj dvorani od nekoliko tisuća ljudi ostalo desetak ljudi i među njima Tamara, naša kćer, Tamarin tata i ja.

Srećom na granici bez problema. Daš otiske prstiju, provjere kartoteke neželjenih. Ok, nisam tamo. “Prođite, ne stvarajte gužvu…”

Onda je još trebalo podići prtljagu. Rekao sam Tamari da me boli kurac za prtljagu. Ja idem zapaliti cigaretu, a ti donesi prtljagu kako god znaš ili nemoj. Svejedno mi je. Ja sada idem zapaliti cigaretu i niti me bog neće u tome spriječiti.

Tamara se nešto ljutito derala iza mene. Nisam je čuo. Nisam je htio čuti.

Onda sam na ogromnom aerodromu očajnički tražio izlaz. Jedne pokretne stepenice pa druge pokretne stepenice. Pa treće. Pička vam materina i pokretnim stepenicama! Onda skužim izlaz. Usput krajičkom oka spazim stjuardese iz mog aviona. Išle su hodnikom zajedeno s cjelokupnom posadom. Na čelu piloti aviona koji me dovezao do Amerike. Stameni ljudi. Da sam znao koje su to coolerske face ne bih se bojao niti jednog jedinog trenutka. Da sam znao kakve su to face išao bih s njima i hiljadu devetsto i četrdesete iznad Londona. Ali sad je bilo kasno da se ne bojim. Moj strah je ostao negdje iznad Atlantika među turbulencijama i vjetrovima. Samo sam prošao pored Tamarinog brata nesuvislo mucajući da će oni skoro, a da ja sad moram zapaliti…

Otvorio sam zadnja aerodromska vrata koja su me dijelila od cigarete. Ispred mane gomila žutih taksija koje čekaju mušterije. Vadim cigaretu iz džepa. Palim je. Jedan dim, dva. Pogledam oko sebe. Parkiralište s deset tisuća automobila. Sunce je zalazilo. Ono isto sunce koje je cijeli dan pratilo moj avion preko Atlantika.

“Ovo je malen korak za čovječanstvo, ali velik za jednu točkicu” – pomislio sam uvlačeči treći dim iz cigarete.

Negdje ispred mene, iza parkirališta, ležao je New York, grad iz mojih dječačkih maštarija. Uzbudljivi grad o kojem toliko toga znam makar sam tu prvi put.

“New York…” samo sam rekao tiho i izgubljeno kao njemački taksist iz druge priče Jarmushevog filma Noć na zemlji.

Otpuhnuo sam i četvrti dim cigarete. Živ.

Na Ameriku se spuštala još jedna noć. Još jedna noć na planeti Zemlji…