Piše: Edit Glavurtić

Kad sam se prije nekoliko godina nakon dugog vremena ponovo našla na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu, obuzelo me neko čudno raspoloženje. Bilo je ljetno predvečerje, Dunav se mrštio od vjetra koji je panonskim nebom tjerao oblake, a meni se učinilo kao da mi odnekud, s visina, u susret dolazi cijeli orkestar Janikinih tamburaša.
I bila bih se spremna zakleti da čujem zvuk prima, neponovljiv i neuhvatljiv, zalutao na ove terase još osamdesetih godina, pa se kao jeka odbija kroz prostor i vrijeme.

Bila sam ovdje kao mlada djevojka, zapravo smo krenuli u disko, na drugoj strani Tvrđave. Ne sjećam se više kako smo se proveli, ostatak slike je toliko nevažan da se sasvim izbrisao. Ali, sobom nosim trenutak u kom sam zastala jer su na terasi restorana pored kog smo prolazili, Janika Balaš i njegovi tamburaši upravo zasvirali „Zaustavite Dunav, i skazaljke stare…“ Pjevao je Zvonko Bogdan. Pjesma mi je bila dobro poznata otprije, ali zapravo, tog trenutka ja sam je čula prvi put.
U te ukradene, usputne tri minute, naučiti ću baš sve što je o tamburaškoj glazbi potrebno znati, i shvatiti zašto su ljudi na dobre tamburaše spremni potrošiti imetak. U emociji neprevodivoj u riječi, u zvuku koji osjećate tijelom, kralješnicom, podlakticama, korijenom kose, istovremeno i tužni i razdragani kao na Božićno jutro.
„Hajde, društvo nas čeka. Možemo drugi put doći slušati Janiku i Bogdana, oni ti tu sviraju svako večer.“ Ali, nismo došli. Ne znam zašto, ali nismo, ni tad, ni sljedeće godine. Činilo se valjda da je vremena puno i da će put pred nama biti širok kad Dunav koji se valjao pod Tvrđavom.

Ali, onda je 12. 11. 1988. objavljeno da je Janika Balaž umro. Vijest kratka, objavljena usput u vijestima, označila je da je prilika proletjela, u nepovrat. I zapravo, sretna sam da me je one večeri put slučajno nanio na Tvrđavu, da makar u prolazu čujem tog skromnog čovječuljka, malenog i nasmijanog čarobnjaka čiji su kratki prsti izvlačili iz instrumenta čaroliju koju ne možete razumjeti, ali u svakom tonu osjećate da svira… život!
Drhtav od zvijezda nad ravnicom, šorova i avlija, kafana i crkvenih zvonika, gusaka i kerova, ljubavnih parova, žetvi, suncokreta i štrudli s makom.
Sve toplo, vrijedno i ljudsko izvlačio je Janika iz tambure.

Puno mi se toga vratilo one vjetrovite ljetne večeri na Petrovaradinu, prije dvije godine. Prilike koje se više neće ponoviti. Susret s ljepotom koju pamtim cijeli život, u času kad sam se zapravo uputila na drugu stranu.
I do danas je Janika Balaž za mene ostao najveći, i nitko me ne može uvjeriti u suprotno, ma kako neki drugi primaš, možda, virtuoznije svirao.

Jer, ovo Janikino nije samo glazba. Ovo je magija. U kojoj su svi zagrljaji u koje sam vjerovala, a koje sam putem izgubila, snovi o spokoju jednostavnijem od kruha i jabuka, ljudi u ravnici koji me dočekuju i vole jednako kao i nekad, sila Dunava čiji tok ništa i nitko ne može skrenuti…
I nevidljiva ruka koja je o žice prima zataknula nekoliko krupnih novčanica za koje tek kasnije ustanovite da nisu novac, nego čista sreća.

https://www.youtube.com/watch?v=MFG97-QK1So