Piše: Žarko Jovanovski

Kada se netko osjeća loše u životu, kao ja sada, kada čovjek ne vidi niti perspektivu niti budućnost, kada prolazi zrakopraznim prostorom prepunim turbulencij koje uništavaju svaki smisao postojanja, tek sjećanja na neke momente kada je bio izuzetno sretan možda mogu vratiti smisao. I onda se uhvatiš za te rijetke događaje poput malog djeteta za zvečku. A iz te zvečke, male šarene igračkice mašte i snova tada potaknuta uskladištenim memorijama izlazi muzika koja bol pretvara, barem privremeno, u uhu milu muziku. I uzalud se ljudi trude sebe prikazati kao razumna bića. Sreća je samo osjećaj od koga se cijelo tjelo nadima prema smijehu ili suzama. Razum je ionako samo mašina kojom se život ne može a i ne bi trebao živjeti.

* * *

Godina je dvije tisuće i četvrta. Toplo augustovsko američko sunce miluje mi lice. Kao dječak zaljubljen u pejzaže upijam iz automobila jedan svakodnevni dan u New Jerseyu. Jučer je moja cijela porodica doputovala do Mire, Tamarinog brata koji sada živi u Edisonu. Miro je tamo sada doktor, pedijatar. Puno radi ali tragovi njegovog rada su vidljivi. Živi sa suprugom Merri i troje djece u jednoj lijepoj tipičnoj američkoj kući. Život mu je uređen i ima uhodan i siguran tok. Jaki potresi ne postoje. Dio je uređenog društva koje je meni nepoznanica. Ja znam samo za ratove, zveckanje oružjem, ideologije koje se istrebljuju, nezaposlenost, lopovluk kaste na vlasti i prijetnje pobunom. Moje je svijet, svijet nesigurnosti i straha. Ja sam ovdje samo balkanski turist, seljo-beljo iz europske provincije koji upija pejzaže nečije tuđe stvarnosti.

Strah od letenja na putu do sjevrnoameričkog kontinenta od jučer, danas je samo daleka prošlost. Ljudi lako zaboravljaju malu bol. I ja sam već zaboravio. Čim mala bol mine okreće se nova stranica. Prethodna se briše iz memorije. Kao da nikada nije niti čitana. Tako tijelo obračunava s negativnim smećem koje se gomila u stanicama i postavlja balans. Do mjere koliko mu to sami dopuštamo. Velika bol liječi se drugim sredstvima. Ili ubija.

Za volanom je Merri, Mirina žena. Ona vozi Tamaru, moju ženu, Mirnu, moju kćer i Tamarinog starog, Vladu na željezničku stanicu New Brunsvick. Tamo ćemo sačekati lokalni vlak za New York. Ja ću taj grad danas vidjeti prvi put u životu. Ne očekujem ništa i ne znam što me čeka. Iako sam ovdje stranac, sve mi je nekako poznato i domaće. Kao da je moj dah usklađen s američkim. Ništa ovdje nije niti prebrzo i vatreno niti prehladno i uštogljeno. Moja unutrašnja temperatura usklađena je s temperaturom okoline. Nemam razloga biti nezadovoljan. To me zbunjuje. Obično prigovaram na sve i svašta. Sada uglavnom šutim. Nošen sam događajima i smiren koliko god je to moguće. Zvečkica u meni samo lagano vibrira. Zaljubljujem se a nisam toga svjestan. Nebo je čisto i plavo. Nema borbe s oblacima za emocionalnu prevlast. Tek proučavam američke prometne znakove. Nema ih puno makar smo na vozilima krcatoj aveniji. Uz svaki znak je gomila teksta koji daju kontekst. Moraš čitati da bi znao što ti je činiti. Nitko ne vozi divlje. U ljude je ugrađen sat koji nema potrebe za prisvajanjem vremena. Vrijeme je prijatelj.

Automat za kupovinu karata na željezničkoj stanici New Brunsvick vraća me u stvarnost. Gomila uputa i mogućnosti. Tamara i ja petljamo na jednom. Uspjevamo kupiti karte. Deset dolara po čovjeku za sat vremena vožnje do grada. Grad je ovdje sinonim za New York. The Grad. Stotinama kilometara uokolo grad znači samo i jedino New York. Iako je područje posuto naseljima veličine jedne Rijeke i Splita, samo je jedan The Grad. Otprilike kao kada u Zagrebu kažeš Trg. Misli se onda na Trg bana Jelačića. Svi ostali trgovi degradirani su na svoje jasno ime.

Vlak u koji smo sjeli osvaja sjevernoameričku ravnicu. Promiču naselja iz bajke. Velika dvorišta u kojima tu i tamo djeca veselo skakuću u plastičnim bazenima. Ljeto je, vruće je i osvježenje je prijeka potreba. Kuće uz prugu smjenjuju skladišta i industrijski pogoni pa opet beskrajni novi nizovi kuća. Krajolik razvijenog društva koje ne sumnja nego živi. Ljudi ionako žive kako mogu a ne kako bi htjeli. Možda se lakše preživi pomiren sa samim sobom? Neke stvari su činjenica. I sve je ovdje u velikim brojkama. Dio toga jučer sam vidio na putu s aerodroma. Autocesta sa sedam traka u jednom i u drugom prevcu. Automobil za automobilom. Kamioni voze u dvije trake. Ogromna količina svega i svačega prevozi se s kraja na kraj kontinenta. To i meni daje mjeru. Malen, sičušan, ali ne i nevažan. Bitno je da stignem tamo kamo sam krenuo. Nekome je to ovdje bitno. Sve drugo unijelo bi nered u sliku koja se gradi.

Kada će konačno New York?

Iz vlaka se ne vidi. Tamara ga, naravno vidi. Gdje, srce moje, pitam tupavo buljeći na istok. Upire prstom u ljetnu jutarnju sumaglicu. Maleni Empire State Building nazire se na kraju obzora. Toliko je malen da se čini da stane na vrh palca. Dobro je, mislim. Sjeli smo u dobar vlak.

Onda kuće postaju sve zgusnutije. Srce velegrada kuca sve jače. Pa iznenada, močvara i beskrajan niz mostova lijevo i desno. Sjetim se uvodne špice iz serije Sopranos. Mafijaš koji ide kući nakon napornog radnog dana iz New Yorka preko mostova i močvara kući u New Jersey. To je isti taj put ali izvrnut naglavce.

Sada se New York uopće ne vidi. Odjednom ulazimo u tunel. Vozimo se ispod rijeke dugo, dugo. Usporavamo, a onda bez najave peroni pod zemljom. Tisuće ljudi izlazi iz vlaka i kreće prema pokretnim stepenicama. Dio smo plimnog vala koji nadire prema središtu. Još uvijek grada nema na vidiku.

Kada će konačno taj New York?

Ima li ga uopće ili je sve samo utvara? Ili je sve samo niz tunela kojima se ljudi kreću nasumice kroz beskrajan niz pokretnih stepenica. Onda kolodvor. Penn Station. Nisam siguran da li smo sada još pod zemljom. Hodnici su beskrajni. Ne vidim im logike. Izlazi se ne vide.

Tamara trči do prvog kioska. Ona bi sada kupovala razglednice. Dušo, velim, imaš još dvadeset dana da kupimo jebene razglednice. Ja hoću van! Gdje je jebeni izlaz! Povlačim familiju da krenemo. Osim svega puši mi se, a ovdje se ne smije pušiti. Stavljam cigaretu u zube ali je ne palim. Nestrpljivo čekam ulicu. Gdje ćemo? Tu se izlazi na trideset i četvrtu aveniju. Kao da sam doma. Negdje u toj ulici je i Empire State Building. A gdje je Chraislerov neboder? Malo dalje. Ja nisam stigao u nepoznat grad. Ja sam ovdje jednom već bio. Ja pripadam ovdje i otet sam od nepoznate sile da glumim Europljana na brdovitom Balkanu. Sada sam se vratio kući u tijelu jebenog turiste. Gdje je izlaz? Tamo su pokretne stepenice. Vidi se danja svjetlost. Van! Brzo van da vidim grad moga djetinjstva! U meni raste nemir. Kako se ide gore pokretnim stepenicama, nemir je sve jači i jači. Pa onda ateriranje na topli njujorški asfalt. Jedan pogled gore. Samo jedan pogled gore i ja sam pukao iznutra, skroz na skroz. Lijevo, desno… Buljim u zgradu hotela New Yorker, zgradu u kojoj je pred kraj života stanovao Nikola Tesla. I to mjesto znam. Pravim korake kao neki duh. Nestao sam, ne postojim. Levitiram. Zaboravio sam čak i pripaliti cigaretu. Ona mi viri iz usta začuđena svojim negorenjem. Zapali me već jednom, debilu jedan! Kud god okrenem glavu kanjoni nebodera se ljube. Nestaju visoko visoko gore. I ništa na ovome svijetu nije me moglo pripremiti za ovu sliku. Sve ono što sam vidio u filmovima i na fotografijama blijedo je u sučeljenju sa stvarnošću. Šok, samo jedan ogroman kulturni šok!

I onda je zvečkica u meni jako zatreperila. Struna je pomakla strunu, jedva čujan zvuk pretvorio se u jasnu muziku iz srca. I ja sam…

I ja sam gorko zaplakao…

The Grad! Veličanstveni grad!

Nedostajalo je riječi da ga sam sebi opišem. Samo nijema tišina u meni. Promatranje. Ja sam sada u središtu svijeta. Ja nisam desno od njega niti lijevo. Ja sam u samom centru centra. Prvi put u životu ja nisam pored nečeg, nego u samom središtu vulkana koji bljuje vatru. I ne bojim se te vatre. Ona grije kao što je pračovjeka grijala neka vatra pećinskog ognjišta. Lijepo je gledati u vatru dok gori. Ja sam u središtu nukleranog reaktora gdje je svaki atom dragocjen jer tek gomila atoma čini da je moguć proces proizvodnje energije. Prizemljeno sunce i ja sam u središtu tog sunca. I ja grijem druge svojim sudaranjem, kao što i svi oko mene griju one druge…

Pokušavam stvari racionalizirati. Ako je ljudski rod sposoban napraviti ovakav grad, na što je još sve sposoban? Nisam li podcijenio mogućnosti ljudske rase? Nisam li je prerano otpisao?

Tamara je primijetila da plačem. Nije se to moglo sakriti. Samo me zagrlila. Glupi balkanski emotivac koji je puknuo nasred jedne divlje njujorške avenije i slomio se pod teretom emocija. Tu se ništa drugo nije dalo napraviti. Zagrliti, podijeliti sreću.

Tren poslije stojim na uglu Šeste i Trideset druge avenije. Tamara je otišla s tatom i Mirnom u Starbucks po kavu. Meni jednu bezkofeinsku. Pušim sam i promatram ulicu. Pravim se da sam dio svega. Ovdje nema stranaca. Oko mene su sve moguće rase i boje kože. Sve izmiksano i nema rasnih svađa ni netrpeljivosti. Svi su ovdje stranci. Avenija bukti od događaja nestajući do u beskraj u svojoj prostornoj perspektivi. Promiču vatrogasci s urlajućim sirenama. Milijarde žutih taksija koje ljudi zaustavljaju na cesti pokretom ruke. Nestvarana stvarnost. Male trgovinice u prizemlju posute poput krhkog cvijeća. Prodavaonice s neonima u izlogu koje prodaju ovo ili ono. Grad u svome svakodnevnom pulsiranju. Tako obično, a tako posebno. Kanalizacijski šahtovi iz kojih se dimi. Grad koji, iako postoji kraće od mnogih europskih ima po sebi posut fini tanki film pohabanosti. Kao da je već tisućljećima ovdje. Tajni drevni grad nedavno sasvim slučajno otkriven u potrazi za zakopanim blagom.

Zaljubio sam se u New York trenutno. Bio je dovoljan jedan njegov pogled, jedan moj pogled da shvatim da je ta ljubav neminovna. Zvečkica u meni trese se divlje. Ja je tresem! Najradije bih po cesti grlio Njujorčane! No, to ne bi bila dobra ideja. Vjerujem da bih na taj način upoznao i gradsku umobolnicu. Ili ne bih? Tko zna što je ovdje sve normalno?!

Pored mene prolazi lokalni skitnica. Odijelo na njemu u krpama. S kolicima iz samoposluge na koja je natovarena sva njegova životna imovina. To doziva drugi krug racionalizacije viđenog. Ljudska lica prolaznika su ozbiljna. Bremenita su brigama. Nije lako preživjeti u ovoj džungli. Tu milosti nema. Ili ćeš se boriti, ili ćeš svu svoju imovinu potrpati na kolica ukradena iz neke samoposluge da bi od kontejnera do kontejnera sakupljao smeće i tuđe ostatke. Grad sa svim svojim stranama medalje. Šarmantni kolos koji namiguje i nemilosrdni gonič robova. Istina je negdje između toga. Ja sam danas spreman da me šarmira. O istini ću misliti sutra.

Tamara, Mirna i Vlado izlaze iz Starbucksa. Donose kavu. Gdje ćemo sada? Hoću vidjeti Ground Zero. Mjesto gdje su nekada stajali čudotvorni Blizanci. Tamo gdje je grad ranjen. Kako do tamo? Subway? A ne, kažem. Idemo autobusom! Želim vidjeti sve! Imam dojam da i ON želi mene vidjeti. Konačno da mi se netko veseli u ovome životu…

Prolazimo do stanice pored uličnog prodavača s majicama. Jedna na štandu je i ona čuvena “I love NY”.

I love New York! Dere se neki jarac u meni. I adore New York!

Zvečkica u meni se trese. Raspadam se od naleta emocija. Ovdje i sada stvara se banka sjećanja od kojih se onda poslije živi i sporo umire.

A ja sam sada, ja sam sada toliko sretan da će nešto ostati i za to sutra..