Piše: Blažo Davidović

Imam dojam da najveći logo NATO saveza na svijetu jeste smješten u studiju Televizije Crne Gore, toliko je velik da prevazilazi granice studija, prostire se ostalim sobama, po dužini i širini i visini cijele redakcije, ide i hodnicima,a njegovi krajevi vidljivi su još na portirnici i parkingu ove državne medijske kućice. Logo je ručni rad, na mješavini indijske konoplje i kineske svile, sa primjesama mojkovačkog pamuka, debljine 6 milimetara, zlatovez kojeg su uradile vrijedne pletilje čiji su muževi vizionari i neimari DPS -a i SDP -a, a njihovi kumovi su nesamostalni urednici i novinari Televizije. I kad je neka važna emisija koja govori o nezadrživom progresu Crne Gore, obično se, preko cijelog ekrana, pojavi taj čudesan logo od kojeg ti zastane dah. Euroatlanske integracije je ona situacija kad se ljudi integriraju da bi naš euro prenijeli preko Atlantika. Toliko o toj magičnoj, otrcanoj političkog sintagmi vokabularno jadnih partijskih šerpasa.

No, histerični simbol takvih integracija u Crnoj Gori jeste upravo NATO. Dakako, potpisivanje protokola o pristupanju Milostinje tom agresivnom vojnom savezu prošlo je uz trijumfalno i čestitarsko raspoloženje Sina Sunca i Oca Domovine, Mila Đukanovića. Međutim, ovdje nije riječ o poliitici, nego o televiziji. Ceremonija, krajnje dosadna, monotona, uspavljujuća, birokratski betežna, bez mrvice televizičnosti, dramaturgije, režije i smisla, bila je popraćena direktnim televizijskim prijenosom. Nema tu, dragi moji, ni urednika, ni direktora, postoji nalog, partijski diktat, postoji državni udar na mozak i ta ceremonija, naprosto, mora biti u direktnom prijenosu, inače svi lete vani sa Televizije. Onako kako su ušli, tako će i izaći.

I sad, ide slika, jelte… I stručni prevod tobože sa engleskog: “Sad stolu prilazi ministar vanjskih poslova Luxemburga… Sjeda za stol… Uzima naliv-pero… Potpisuje… Srdačno rukovanje sa premijerom Đukanovićem. Ide prema stolu sada ministar vanjskih poslova Kraljevine Norveške… Sjeda za stol… Uzima naliv-pero…. Potpisuje protokol. Srdačno rukovanje sa premijerom Đukanovićem. Eto i ministra vanjskih poslova Kraljevine Belgije, približava se stolu, upravo ovaj čas sjeda za stol, naliv-pero u njegovoj ruci i da, potpis u ime Kraljevine Belgije. Čvrst zagrljaj sa predsjednikom Vlade Crne Gore Milom Đukanovićem…”

Koliki idioti, koliko neuki, koliko nesposobni, nekreativni, drski i bezobrazni, politički smrdljivi, a partijski prestrašeni morate biti da taj čin, tu ceremoniju pristupanja Crne Gore NATO savezu medijski obradite na tako spektakularno dosadan način?
Da ja gledam kako dvadeset i osam ministara sjeda za isti stol, za istu fotelju, uzima isto naliv pero,potpisuje se, ustaje i razdragano hrli prema Đukanoviću?

U redu da je to snimljeno, drži čovječe to u arhivi, jebemese, puštaj na sjednicama partijskim, daj neki montirani prtilog u dnevniku, daj neku specijalnu emisiju, oživi je, osvježi, namontiraj fino, napiši scenarij, nađi sugovornike, face velike, ali direktan prijenos taj i takav – vjerujte mi, to je za povraćanje, nije niti za komentiranje.
Dvadeset i osam ministara u dvadeset i osam identičnih situacija!?

Dvadeset i osam godina društveno – korisnog rada onome tko je to naredio.
Dvadeset i osam diploma ” Ultra poltron ” onome tko je to žurnalistički ovjekovječio.