Piše: Inoslav Bešker (Slobodna)

Marco Pannella (86), povijesni vođa talijanskih radikalaca čije je ime neodoljivo povezano s mnogim bitkama za ljudska prava, umro je jučer popodne u Rimu, u bolnici u koju je odvezen 3. svibnja, dan nakon rođendana koji je dočekao okružen prijateljima u stanu u kvirinalskoj Ulici pekarnica.

Odvezen zadnji put u bolnicu u kojoj se mnogo puta spašavao nakon svojih tvrdoglavih štrajkova glađu, pa i žeđu, i upitan smiju li ga sedirati, smogao je snage reći samo: „Hvala.“ Rastočila su ga dva raka o kojima je javno govorio, više nije bio kadar izdržati bolove s kojima se nosio nekoliko posljednjih mjeseci, dok se u stanu u Ulici pekarnica od njega iz dana u dan opraštala sva talijanska elita, i politička, i kulturna, i rokerska i ina.

Jednostavno rečeno: došavši ga posjetiti, prije nekoliko tjedana, nije Silvio Berlusconi donio reflektor svoje slave da bi osvijetlio još starijega na odlasku, nego je iskoristio priliku da nehaj koji ga sve više pokriva na trenutak razagna vatrom koju isijava Pannella.

Imao je dara osjetiti pitanje koje bi zanimalo civilno društvo a kojim se stranke nisu mogle ili se nisu usudile baviti. Povijesno značenje imali su referendumi koje je pokrenuo i kojima se izborio prvo na pravo na razvod braka, kada u Parlamentu nije bilo snage koja bi se usudila suprotstaviti Katoličkoj crkvi (nisu petlje imali ni komunisti), a pučanstvo je, listom katoličko, dva puta znatnom većinom glasalo za raskidivost braka. Po istom obrascu su, zahvaljujući Pannelli, dvaput glasali na referendumu i za legalizaciju abortusa – nakon čega se, prvo, rapidno smanjio broj žena ubijenih pri ilegalnim zahvatima, a onda postupno ali konstantno i broj abortusa.

U tom sklopu posebno značenje ima podatak da se papa Frane više puta zanimao za nj i njegovo zdravlje, u nekoliko njihovih telefonskih razgovora, a zadnju poruku mu je Papa uputio u utorak, preko monsignora Vincenza Paglie, koji je Pannelu posjetio u bolnici, na samrtničkoj postelji.

Uz pomoć ljudi osuđenih na sporu smrt od degenerativnih bolesti, poputJustina Welbyja i Luce Coscionija, borio se za pravo na dostojanstvenu i bezbolnu smrt terminalnih bolesnika osuđenih na neizrecivu patnju u agoniji.

Uvjereni pobornik nenasilja koji se pozivao na Gandhija (od koga je naučio štrajk glađu kao oružje), taj i takav Pannella je došao na hrvatsko-srpsku bojišnicu kod Osijeka, dati podršku Hrvatskoj u obrambenom ratu.

Happening

Pannella je, posve svjesno i namjerno, napravio javni happening i od svojeg umiranja, kao što je u happening, ali svrhovit, nerijetko pretvarao svoje političke akcije, učinivši da one gotovo svaki put imaju puno širi odjek nego što bi se to pretpostavilo na temelju 2-3 posto glasova na koje je mogla računati Radikalska stranka, uvijek pod njegovim vodstvom, bez obzira na to tko je u tom trenutku figurirao na njezinu čelu.