Piše: Slađana Bukovac

Vjerujem da sam o tome već pisala, ali mene kod Bože Petrova prvenstveno zabrinjava stanje psihijatrije što u domovini, što na području bivše Jugoslavije, da ne cjepidlačim sad s činjenicom da je ordinirao u Mostaru.

Kao i mnoge druge labilne ličnosti, nasušno vjerujem u psihijatriju. Čak drugim ljudima, kad mi se učini da ni s njima nešto nije u redu, vrlo često sugeriram da posjete psihijatra.

Postojala je ta takoreći filmska iznimka Karadžića, ali jednako tako je postojao film “Kad jaganjci utihnu”, pa nismo povjerovali da će Anthony Hopkins u svakoj svojoj ulozi nastaviti žderati ljude. Primjer Karadžića bio je radikalan, i upravo zato bezopasan po struku: nitko priseban neće povjerovati da je svaki doktor psihijatrije predisponiran da grize živo meso. Kao mediokritet, i čovjek koji verbalnom inteligencijom daleko zaostaje za prosjekom, Božo Petrov je daleko opasniji za duševno zdravlje naše napaćene nacije.

Valja zamisliti prosječnog shizofreničara koji kod njega dolazi na pregled, i očekuju tretman, kojem prethodi dijagnoza. Pa nije bolestan čovjek budala. On može patiti od paranoičnih misli, od slušnih halucinacija, pa i od prisilnih radnji, ali ništa od toga ne može biti do te mjere zastrašujuće kao kad ugleda Božu Petrova u liječničkoj stolici, i nakon nekoliko rečenica shvati s kim ima posla.

Ako postoji Bog koji štiti luđake i alkoholičare, misli taj imaginarni čovjek, mene je definitivno napustio. Jasno mu da to što Božo Petrov trlja ručicama, i tjera ga da odgovara na bedasta pitanja, nije niti dijagnostička metoda, niti nekakava suvremena prečica u psihoanalizi, već isključivo taktika kojom nekakav medicinski ignorant pokušava prebroditi svoje radno vrijeme.

Što se nakon toga događa sa sirotim shizofreničarem, bolje je ne zamišljati. Opcije su krajnje skučene, implozija, ili eksplozija.

U prvom će ga slučaju pronaći obješenog za tavansku gredu, u drugom će crne kronike vrvjeti susjedima koji će tvrditi kako je do jučer uredno pozdravljao, i bio krajnje bezopasan.

Licemjerno je stvari promatrati samo iz pozicije društvene štete. Što je sa samim psihičkim bolesnikom, osuđenim na Božu Petrova? Gdje je njegovo pravo izbora, ako već nacija nije referendumski odlučila da ga treba sunovratiti niz najstrmiju liticu, kao degenerika? 

Dopušta li mu diktat političke korektnosti da, kako bi se izvukao iz pakla vlastite mučne bolesti, umjesto te psihodelične kreature od Petrova, odabere barem pokojnog Jovana Raškovića, koji je popriličan neprijatelj naroda, ali, molim lijepo, s izvrsnim psihijatrijskim referencama?

Moram priznati da sam po tom pitanju u stanju baciti prvi kamen.

Da u ovom trenutku ulazim u psihijatrijsku ordinaciju, mnogo bi mi draže bilo vidjeti pobunjenog, izdajničkog Raškovića, nego živog Božu Petrova.

Inteligentan neprijatelj mnogo je ljekovitiji od lažnog, i pritom priglupog prijatelja.