Piše: Žarko Jovanovski

Faktografski: tek par dana u New Yorku, dvije tisuće i četvrta, vlakom iz Edisona na Penn Station pa kava u Starbucksu na uglu Šeste i Trideset i druge avenije. A ja mrzim kavu. Prezirem taj napitak. Nema mi ni okusa ni mirisa. Kad ga nalijem u sebe – ništa. Zaprvo samo me sjebe. A možda je to ništa zapravo ono nešto? Preglup sam da shvatim ljudski rod.

“Može bezkofeinska”, velim Tamari koja čeka u redu – tek da nešto cuclam dok prelistavam New York Times. Dobiješ i slamčicu pa je kao da piješ neki sok. Čekati u redu za kavu? Znam da mnogi imaju znak upitnika… To je u Starbucksu tako. Jebi ga. A i Tamara voli čekati u redu. Ja mrzim čekati u redovima bilo koje vrste. Tu sam sada ionako samo zbog Tamare. Ona je kavopija. Ja sam pivopija. Tu sam samo zbog Tamare i wc-a. U Starbucksu imaju predivne toalete. Sobetine od pet s pet metara. Unutra možeš plesati. Ili napraviti party pa kad se naliješ možeš se odmah zbljuvati u wc školjku koja je tu već po defaultu. Unutra možeš i stanovati. Ima mjesta za krevet i ormare i manji štednjak i veš mašinu. Zaposlenicima klozeti tu služe za razgovore mobitelom da ih gazde ne skuže.

Na gornjem katu kafića ljudi sjede opušteno kao u svojoj proširenoj dnevnoj sobi buljeći u laptope. Barem meni izgledaju opušteno. Da sada pored njih ateriraju izvanzemaljci ne bi se ni osvrnuli. U New Yorku za svog boravka nisam sreo nervoznu osobu. Na čemu su ti ljudi? A nitko ne puši. Ni tu se ne smije pušiti. Pušenje nije dobro za organizam. Nema u kafiću ni alkohola. Živi se zdravo. Možda nisu nervozni jer su zdravi? Ipak, kažem si, nervozni ljudi su zabavniji za promatranje. S njima uvijek neki cirkus. Zanimljivije mi je sada gledati kroz prozor. Vani počinje kiša. U New Yorku ljeti kiši svaki dan kao u tropima. Oblaci doputuju bez nervoze i buke s oceana i ispuste svoj teret na grad. Kulerski. Jebe se oblacima za sve. Pljusak se prolije ulicama naglo kao planinska bujica pa sve brzo stane. I onda se avenije opet cakle na suncu. Posute su zlatom. Žuti taksiji su od zlata.

Iz razglasa dopire be bop jazz melodija. Simfonija žutih taksija ide u nebo. Zamišljam na tren da je 1955. godina. Ovdje vrijeme stoji. Može biti i 2055. Da sam ptica, tu negdje bih savio i svoje gnijezdo. Da sam samo čovjek sjedio bih u Starbucksu nalakćen na stol sanjivo promatrajući život velegrada. Želim biti kao oni – da se bar jedan dan u svom jebenom životu ne nerviram i da mi puca kurac za sve živo oko mene. Hoću kao i oni imati jedan savršen dan! Još danas!

“Danas te vodim na jedno mjesto”, izjavljujem Tamari iznenada kao da sam u New Yorku rođen. “Idemo na jedan izlet do Coney Islanda.” “A što je to Coney Island?” – pita Tamara neuko. “Idemo vidjeti mjesto gdje se odigrava zadnja scena filma Waltera Hilla, Warriors. Čula si za film?” Onda ona pravi neku neodređenu facu. Glava bi joj htjela reći da zna o čemu pričam, ali otežale oči koje kolutaju daju do znanja da je u glavi teški brain storming. Ona voli romantične komedije i biografske igrane filmove o poznatim i siromašnim flamanskim slikarima pa joj Warriorsi i njihova uzbudljiva akcijska priča o cjelonoćnom bježanju tinejdžerske bande preko pola New Yorka podzemnom željeznicom do njihovog doma na Coney Islandu u Brooklynu na samoj Atlantskoj obali nije nikakva furka. Njeno kolutanje očima se nastavlja. “A što ćemo tamo?” pita sva u čudu. “Ne znam, ali moraš mi vjerovati da je tamo dobro.”

Ni sam ne znam je li tamo dobro i hoće li biti dobro. Moglo bi biti. Možda. Jer ako ne bude dobro – najebao sam.

I već smo u podzemnoj i proučavamo veliku kartu grada i javnog prijevoza. Sam Manhattan je jednostavan. Par avenija vertikalno i stotinjak horiziontalno. Uptown i Downtown. Gore i dolje. Brooklyn i Queens su puno kompliciraniji. Nekoliko milijardi avenija koje idu u svim mogućim pravcima i desetak linija podzemne koje poput vena i arterija vode na sve krajeve New Yorka. Na karti ništa ne izgleda daleko. Ma brus! Razdaljine su velike. Coney Island je na drugom kraju grada. Vožnja podzemnom do tamo traje više od sat vremena. I najbolje pitanje – hoćemo li ostati živi na tom putu ili će nas opljačkati i izmasakrirati kakva lokalna škvadra? Na Manhattnu je sve puno policije. Treba štiti bogataše i njihov lifestyle. U Brooklynu se policija samo vozi u autima. Tamo ništa i nikoga ne treba štiti. Tamo se ni ne usude izaći na cestu. Tamo stanuje gradska sirotinja. Životni treće i četveroligaši. To je već ona prava Amerika.

U vagonu zagušljivo. Kompozicija podzemne nakon par stanica po Manhattnu ponire vidno strmo prema dolje. Vozimo se ispod East Rivera. Odjednom, sasvim iznenada vagoni su na površini obasjani suncem. Sada je to nadzemna željeznica. Sigurnost Manhattna je sve dalje. Još se neko vrijeme vidi Empire State Building, najviša zgrada u gradu, a onda naprosto sve nestaje. Oko nas samo nizovi ulica i niskih neuglednih dvokatnica. Sve izgeda prljavo kao da ovdje godinama nije prošlo nikakvo vozilo gradske čistoće.

Kako promiču stanice tako se jezici u vagonu mijenjaju. Prvih par stanica u Brooklynu svi oko nas pričaju španjolski. Novine koje se čitaju u vlaku su na španjolskom. Onda nekoliko stanica samo židovi oko nas. Novine koje čitaju su sve odreda samo na hebrejskom. Pa par crnačkih stanica. Crnci uglavnom čitaju oglasnike na engleskom i prate rubrike za zapošljavanje. Pa kvart u kome svi pričaju talijanski. Pa onda par stanica sami Kinezi oko nas. Ako netko želi na skraćeni put oko svijeta, za dva i pol dolara, koliko košta karta za podzemnu u jednom pravcu, sve može jeftino obaviti u Brooklynu.

Onda vlak prolazi kroz samo središte ogromnog groblja. Doslovno putujemo kroz svijet mrtvih. Mrtvi ne čitaju ništa. Oni naprosto znaju sve a i nije im do novih informacija. Dokle pogled seže sive kamene ploče grobova lijevo i desno od kompozicije. Pa opet beskrajni redovi kuća i prljave ulice.

Tamara misli da se vozimo predugo i da sve ovo neće dobro završiti. Ja sam začudo optimist. Nemam nikakvu podlogu za optimizam. Niti se vidi ocean, niti se nazire kraj našeg puta. Gledam kartu linija podzemne u vagonu ali to je pomalo uzaludan posao. Toliko je tih vražjih točkica da ih ne mogu pretvoriti u konkretnu spoznaju gdje sam zapravo na ovome svijetu. Pa se izvalim na klupu i buljim kroz prozor. I odjednom, tek tako, skroz iznebuha, zadnja stanica. S perona koji je dvadesetak metara iznad zemlje vidi se veliki luna park. U nosu jak miris mora. Tu smo. Nismo igubljeni. Odnosno jesmo životno ali prostorno ne.

Podne je tek prošlo i luna park još ne radi. Veliki ringišpili i vrtilice svih mogućih dimenzija s gomilom šarenih žaruljica po sebi njišu se na povjetarcu. Većina trgovina još ne radi. Vjerojatno je ovdje puno življe navečer. Sada kolovoško sunce prži nemilice. Uostalom, radni je dan. Prolazimo ulicom prepunom šareno obojenih zgrada s malim zalogajnicama i suvenirnicama. Na kraju uličicom stižemo do mora, odnosno šetališta. Lijevo i desno beskrajna pješčana plaža. Do mora ima par stotina metara hoda. Mjesto je jebeno. Pogledam Tamaru. Nisam je razočarao. Smješka se kao malo djetešce. Sviđa joj se ovdje. Konačno ju jednom u životu nisam razočarao! Ili jesam pa to ne pokazuje… Da ona mene ne razočara.

Svi smo mi samo velika djeca. U nama spavaju klinci koja vole gacati u pijesku i tražiti školjkice. To i radimo. Ovdje ih ima na milijune. Uzimam par za uspomenu. Premjestit ćemo ih nekoliko desetak tisuća kilometara istočno. U jebenu Europu. S druge strane Atlantika.

Ko zadnji debil prvo umačem noge u more do koljena. To je nešto kao označavanje teritorija. Do tuda sam bio. Dalje ne mogu. Dalje bi se zvalo kupanje i plivanje. A more je skroz dobro za kupanje. Ni prevruće ni prehladno. Ali niti imamo ručnike sa sobom niti kupaće kostime. Možda bi mogli goli? Ovo je ionako Copacabana za siromašne. Nitko ne bi skužio da smo goli.

Već treći dan u životu sam sretan. Duh sam koji hoda među Amerikancima. Zapravo, sada sam duh koji hoda po vodi. Isus iz Karejše. S druge strane je stara dobra Europa. Ne vidi se odavde. Zemlja je okrugla pa se zato ne vidi Europa. Ili možda stoji tu na par stotina metara od mene a ja je ne vidim zbog svoje velike dioptrije?

Onda sjedimo malo na pijesku. To relaksira živce. Iza nas šetalištem prolazi pokoja portorikanska obitelj sa sedmoro djece. Sedmoro djece je prosjek. Može biti i desetoro. Nijedan spermić ne smije se baciti uzalud. Bučni su ali mi, začudo, ne idu na živce. Možda zato što ne razumijem španjolski, možda zbog blizine mora, a možda zato što su mi smiješni. Naročito očevi tih porodica. Šepure se u bijelim bezrukavnim potkošuljama s ogromnim tetovažama “I love Jezus”. Svi odreda sa zavidinim trbušinaman od kojih ne vide svoje vlastito spolovilo kad pišaju. Imaju i gomile zlatnog prstenja po rukama. Sam bog zna što im to znači. U svakom slučaju izgledaju zabavno. Kao neki sporedni likovi iz Westside Story.

Onda Tamara i ja žderemo hot dog u zalogajnici s pogledom na ocean.

Ovo je jedan perfektan dan rekao bi Lou Reed. I drago mi je da sam ga proveo s tobom.

Problemi su daleko.

Iza naših leđa odigrava se zadnja scena igranog filma Warriors. Uzbudljiva scena u kojoj je naša banda došla sretno kući. Preživjeli su sve napade svih neprijateljskih bandi. Happy end! Čak nas i dozivaju.

“Come to play with us…! Warriors…! Come to play with us…!”

Ali to sada nije zanimljivo. Linija kojom se more i nebo dodiruju je puno ljepša od akcijskih scena blockbustera.

I onda kiša na oceanu. Je l’ netko ikada vidio kišu na oceanu? Oooo…!

I am singing in the rain…