Piše: Blažo Davidović
Toma Bebić je legenda: “Brodovi su isti ka i ljudi, zlu moru daju život svoj. (Za tobom umiru.) Brodovi su isti ka i ljudi,za suzu daju suze dvi. (Za tobom umiru.)
Sjetio sam se ove antologijske pjesme poznatog splitskog boema, percepirajući medijske izvještaje o “spektakularnom potapanju” broda “Vis”, nekada komandnoga broda Jugoslavenske Ratne Mornarice. Brod je, igrom sudbine, završio u rukama Arsena Brajkovića koji ga je, pred televizijskim kamerama i pred tisućama oduševljenih fanova pomorskih eksplozija, planski potopio. “Završio je na dubini od 20 metara i bit će idealan za ronioce početnike”, navodi se u novinarskim tekstovima.
Kakva atrakcija: ubili su brod. A njega je to bolilo! Jer, kažemo da maslinu nešto boli, kažemo da “oldrina plače”, šta tek kazati za brod, cijelu njegovu priču, cijelu epopeju i sudbinu, od ideje, do konstrukcije, svih ljudi koji su njime plovili, sve luke i svi valovi koji su ga tukli, sve uniforme i godine…
Ne mogu se otrgnuti nevješto sakrivenoj političkoj konotaciji: potopljen je, u modernoj i suverenoj Hrvatskoj, komandni brod “srbočetničke okupatorske vojske”. Jer, da je Trpimir, Višeslav ili Zdeslav, da je Stepinac, Pavelić ili Sveto Letica, da je neki drugi naziv broda, sa malo drugačijom povijesti, ne bi završio kao “atrakcija za ronioce”.
Zaboga, uzmite neki teški malj i raspizdite po prvoj bolnici do sebe, udarite po zidovima muzeja, galerija i domova zdravlja, potopite škole, fakultete, pošte i stadione, potopite sve oko sebe što ima i mrvicu veze sa Jugoslavijom.
A na kraju potopite i sebe.
U Londonu mlate novac jer turistima pokazuju stare ratne brodove svoje kraljevske flote, sasvim sigurno su sa njima uradili oko 1115 ratnih zločina i krvavih pljački, ali ne ubijaju brodove, ne potapaju ih, i ne snimaju tu smrt televizijskim kamerama.
Njega je to bolilo, taj brod, siguran sam da ga je bolilo. I prije nego je takao dno, rekao je: “Pa šta vam je, ljudi moji”?
Jer brodovi su, znate…
Isti ka i ljudi.
Za suzu daju suze dvi.
radio gornji grad 
