Pše: Žarko Jovanovski

Autobus je ušao na kolodvor. Dvokatna cestovna krstarica bljuvala je svoje putnike po slabo osvijetljenom peronu. Dan je bio na izdisaju. Tamara i ja po prvi put u glavnom gradu Sjedinjenih Država Amerike. Došli smo poput dva mala seljačića gledati Bijelu kuću i opijati se političkom moći washingtonske metropole. Došli smo s kišom oceana sa sjevera. Mokri od uzdaha i želja. Smrznuti. Ovisnici o moći i moćnicima. Prvorazredni Balkanci – thank you, thank you, thank you…! Thank you mister država…! Država Uber alles! Možda nam daju i da lansiramo iz ovalnog ureda kakvu raketu s atomskom bojevom glavom na Arktik? Na Arktik da ne povrijedimo nekog. Kakve smo pičke mogli bismo lansirati nuklearni projektil na Zagreb. Da sjebemo naše voljene susjede u zgradi. Onako, iz fore.

Autobusni kolodvor na koji smo doputovali je ogroman. Spojen je na željezničku stanicu koja je također ogromna. U Americi ništa nije maleno. To smo već naučili. I ništa nam nije jasno na tlocrtu kolodvora glavnoga grada. Lutamo. Vučemo sporo svoje jeftine prenatrpane koferčiće na kotačićima. Mi smo balkanski puževi s koferčićima na kotačićima iz kojih vire jeftine zubne paste s južnoslavenskim genima prosutim po dršci. Izgubljeni smo (u prijevodu) u spletu hodnika i pokretnih stepenica kao izgubljeni provincijalci u središtu političke moći. Ali Superman nažalost nije s nama da pomogne. Superman je ostao u New Yorku. ima slučaj terorističkog napada od kojeg mora odbraniti grad. A možda bi trebali biti vjernici da se snađemo ovdje? Šest očenaša za snalaženje u prostoru i dvije zdravomarije za pronalazak izlaza iz zgradurine kolodvora? Mi smo ipak uporne spodobe s ciljem, poluljudi kojima se sklapaju oči od umora usred američke užurbanosti pa moramo naći izlaz.

Danas idemo odmah u hotel jer je kasno i treba nam odmor. Sutra idemo u obilazak metropole.

Sutra je taj dan!

Danas, večeras, još jedna cigareta na cesti ispred kolodvora prije ulaska u podzemnu koja će nas transportirati do našeg hotela u predgrađu.

Sve ovo, svu našu zbunjenost u glavnom gradu Sjedinjenih Država Amerike financira Tamarin brat. Da nije njega vidjeli bi kurac a ne Ameriku i Washington. Bili bi kao Kolumbo koji nije od španjolske kraljice dobio kintu za brodove da otkrije novi put do Indije. Miro nije mogao s nama jer radi. Kolumbo također nije mogao s nama na ovaj put jer je mrtav. Slava mu. Slava i Miri jer radi. Da nam živi živi rad! Uvijek je tako – neradnici osjećaju i žive, a radnici poslije zabezeknuto slušaju velike priče o otkrićima kontinenata. Neradnici otkrivaju nove kontinente. To je prirodni raspored u ovom svijetu. Sve drugo bilo bi bizarno.

Mi smo na odmoru, odnosno, Tamara je na odmoru. Ona je zaposleni profesor na fakultetu nostalgije u Zagrebu, a ja sam samo, ja sam samo poluzaposlena domaćica u funkciji višeg cilja (održavanja porodičnog stabla). Perem suđe, kuham ručak, usisavam, peglam i perem podove po našoj kući, doma, u neovisnoj poludržavi Hrvatskoj. Dobro, ne peglam. To mi je zaista mrsko. Sve ostalo radim. Ipak, unatoč svemu – ja sam na permanentnom odmoru. Cijeli život mi je jedan beskrajan odmor koji nikako da završi. Jim Jarmosh mi se ponovo smješka iz polumraka. Dok nas gleda, nešto zapisuje u svoju crnu bilježnicu. Onda mi se učini da iz mraka čujem: “Silent! Camera! Action!…” Njemu, Jimu, još uvijek dođe nakon tolikih godina da zapali cigaretu. Zato nas i prati. Da udahne još koji dim kao pasivni pušač.

Ispred washingtonskog kolodvora nema ničeg zanimljivog. Dok očajnički žvalavim nezasluženu cigaretu promatram ispred gomilu bijelih taksija i nešto žutih. Ovdje nisu svi žuti. Bogohulno. Niz Aveniju Delaware blješti se jarko osvjetljen Kapitol, američki parlament. To je otprilike kao kad bi u Zagrebu Sabor bio na Trgu kralja Tomislava odmah ispred Glavnog željezničkog kolodvora. Možeš li to zamisliti?

Ulice se blješte od kiše. Nebeska moć prirode stvara ljepše noćne vizualne efekte od jeftinog blještavila političkih simbola. Na drugoj strani ceste gdje je park, protrčava džogerica. Onda još jedan džoger. Pa još jedan. Zdrav život prije svega.

Spuštamo se do podzemne. Stanica je jebeno duboko ukopana ispod zemlje. Vjerojatno je ideja bila da bude i atomsko sklonište u slučaju potrebe. To je tada, kada su kopali pod zemljom, šezdesetih i sedamdesetih u vrijeme hladnog rata bilo bježanje od stvarnosti. Ali moći sunca ne može se pobjeći ni pod zemljom. Ljudskoj bedastoći nigdje se ne može pobjeći.

Kompozicija podzemne u koju se ukrcavamo ide par stanica pod voljenom zemljom, a onda izađe van i postaje nadzemna željeznica. Gledam kroz prozor. Ulice su umorne i nema nikog vani. Tek tu i tamo kakav džoger protrči mokrom cestom. I opet džogeri. Dobro je to. Neka samo trče. Brže će stići gdje su krenuli.

Na zadnjoj stanici čeka nas shuttle kombi cijenjenog hotela u kojem smo gosti. Bez tog kombija pješačili bi od zadnje stanice podzemne preko sedamnaest autocesta na kojima gust promet razara pamet. Mi smo Leminzi koje treba spasiti od virtualnog uništenja.

Prije sna u hotelu mi se pije piva. Stigli smo u pravi tren. Hotelski bar zatvara se za 15 minuta. “Two beers please! And one juice. Orange juice. For my lady. She is paying. I don’t have any money. Money is for idiots. Oh yes – she don’t drink alchohol. Two beers are for me. Any beer.” “We have only small beer…” “What is small beer in America? Small like my dick…?” Ali kulturna konobarica nije odgovorila. Tonem u pive kao Tom Waits koji mora zaspati smireno nakon obilaska Bourbon Street u New Orleansu…

I onda zadnja cigareta prije spavanja ispred hotela. Tamara ide gore u sobu. Neki kat. Zapamtit ću broj. Možda. Broj naše sobe djeljiv je s brojem 27 i s brojem 104.

Dok pušim vani promatram hotel preko puta autoceste. U jednoj sobi vidim dvije lampice koje šaraju prostorom. Još jedna fucking bloodie Afera Watergate. Zar opet? Da kažem kome? Prešutjet ću. Dosta mi je mojih političara. Neka oni sami otkrivaju svoje afere i skandale. Boli me kurac za špijuniranje konkurentske stranke. Meni je dosta mojih kretenskih političara. Zašto bih se bavio njihovima? Mene san zove na raport. Gasim cigaretu ispred hotela. Penjem se na neki kat i tražim broj svoje sobe djeljiv s brojem 27 i s brojem 107. Ili s brojem 104. Zaboravio sam.. Tamara već spava. I treba da spava. Deca Europe sada treba da spavaju!

Uključujem televizor. 1150 programa me mami. A oči se sklapaju. Oči se sklapaju uz američku himnu.

“Oh, say! can you see by the dawn’s early light
What so proudly we hailed at the twilight’s last gleaming…”

Svjetlucavo?

Kao kiša u Washingtonu?

Lijepa naša… (Kiša…)

I san me
snaša(o)
iznenada…

Laku noć Mr. Obama! Pozdravite gospođu i djecu…