Kad se spominje da je kurikulum propao zbog “Hrasta” (Hrvatska raste), javnost se njačešće  koncentrira na poznatog protivnika masurbacije Ladislava Ilčića, što vrlo ozbiljnu priču svodi na razinu komedija tipa “Golog pištolja”. No, jedan od ključnih ljudi “Hrasta”, i jedan od njegovih osnivača, je Miroslav Tuđman, sin bivšeg oca nacije. On ju je doduše 2011. formalno napustio i prešao u HDZ kako bi tada postao saborski zastupnik.  U svoje vrijeme, a to je važno kako bismo točno znali s čime  imamo posla, Miroslav Tuđman bio je i voditelj je Centra za strategijska istraživanja (do 1993. godine), potom zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, a zatim i utemeljitelj i ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS) u dva navrata, sve to od 1993 pa do 2000. godine. Ipak njegovo ime nekako najviše asocira na plastične bačve. Kace za kupus u kojima su prevožena tijela srpskih civila ubijenih iz Paulina Dvora u Slavoniji u Gospić kako bi se prikrio ratni zločin. Za razliku od Ilinčićeva zaozra od onanije ovdje se izbjegavala pravda i pod patronatom odgovornih državnih službi i institucija nastojao prikriti ratni zločin. Ma kakva školska reforma uz takav karakter vlasti odnosno politike. O tome čitajte dalje:

Transport kostiju

Zapovjednik Drugog zbornog područja, bivši HDZ-ov župan i saborski zastupnik, general Đuro Dečak 27. studenog 1996. godine odaslao je dopis tadašnjem šefu HIS-a Miroslavu Tuđmanu u kojemu od njega traži pomoć za “rješavanje” problema posmrtnih ostataka ubijenih civila… – Dečak 12. prosinca 1996. godine izdaje zapovijed o posebnom osiguranju vojarne “Lug”. Ubrzo nakon toga počelo je iskapanje posmrtnih ostataka ubijenih civila, koji su “spakirani” u bijele plastične bačve. Još je jedino trebalo donijeti odluku gdje će se transportirati iskopane kosti. Odluka je donesena sredinom siječnja 1997. godine na sastanku koji je u strogoj tajnosti održan u Osijeku. Za novu “grobnicu” odabrano je petstotinjak kilometara udaljeno selo Rizvanuša, nedaleko od Gospića

Piše Vuk Đuričić (Slobodna, 8. 11. 2003.)

Iako je prošlo gotovo punih 12 godina od trenutka kad su pripadnici HV-a u slavonskom selu Paulinu Dvoru, dvadesetak kilometara udaljenome od Osijeka, počinili stravičan ratni zločin, nitko za to još uvijek nije kažnjen. Doduše, bez obzira na to što je sve manje-više poznato i jasno, zasad su za navedeni zločin optužena samo dvojica bivših pripadnika 130. brigade HV-a, Nikola Ivanković i Enes Viteškić, koji se od 14. rujna 2002. godine nalaze u pritvoru Zatvora Osijek. Njima bi se, prema dostupnim nam podacima, iskazima svjedoka i dokumentima, trebalo pridružiti još najmanje pet-šest bivših pripadnika HV-a, njihovih bivših suboraca koji su, po svemu sudeći, zajedno s njima počinili zločin u Paulinu Dvoru. Ali i ne samo oni, što ćemo u nastavku argumentirano pojasniti i potvrditi. Ali krenimo od početka.

Noćni zločin

Pripadnici HV-a su ratni zločin u Paulinu Dvoru počinili u noći 11. prosinca 1991. godine. Prema iskazima svjedoka, jedinica u kojoj su bili zasad jedino optuženi Ivanković i Viteškić tog je dana bila na odmoru, a Ivanković i njegovo društvo pili su u gostionici “Bijelo-plavi” u Vladislavcima, mjestu gdje je Ivanković živio, kad su doznali da je njihov suborac Ilija Ravnjak, koji je nekoliko dana prije bio ranjen, preminuo. Tada je, prema iskazima svjedoka, Ivanković predložio odlazak u Paulin Dvor, što je po svemu sudeći prihvatilo desetak vojnika. Sjeli su u kombi caddy i zaputili se u Paulin Dvor.

Na ulazu u selo, u kojemu je HV njegove mještane držao u kućnom pritvoru, pokušao ih je zaustaviti vojnik Josip Urban, ali se oni na to nisu obazirali. Prema njegovu iskazu, kazali su mu da su “došli napraviti malo reda, jer su Srbi ubili njihovog kolegu”. Tako je i bilo, i bez obzira na to što je selo kontrolirao HV, oni su se neometano ušetali u kuću Andrije Bukvića, Glavna ulica 52, i pobili 19 civila koje su tamo zatekli. Nakon masakra su se isto tako neometano vratili natrag, a kuća je uskoro nakon zločina, nakon što su pripadnici HV-a iz nje iznijeli leševe ubijenih i masakriranih, ne slučajno, naravno, sravnjena sa zemljom.
Nekoliko sati nakon zločina neki viši časnici i pripadnici tajnih službi razgovarali su, doduše više pro forme radi, s počiniteljima, a za zločin je ubrzo doznao i tadašnji zapovjednik Operativne zone Osijek, pukovnik Karl Gorinšek, koji je, prema iskazu koji je dao, odmah naredio istragu, o svemu izvijestio Glavni stožer HV-a, te naredio da se ubijeni pokopaju na obližnjem groblju. On, kako kaže, nije bio nadležan za sankcioniranje počinitelja zločina, ali ih je “kaznio” slanjem na prvu liniju bojišnice. Bez obzira na to što navedeno ne amnestira od odgovornosti ni danas umirovljenoga generala Karla Gorinšeka, posve je jasno da njegove naredbe nisu provedene, a isto tako je jasno da za to nadležni, uključujući Glavni stožer HV-a i ondašnji obavještajno-vojno-politički vrh, nisu ništa poduzeli da zločinci budu kažnjeni. Naprotiv, učinjeno je sve da se za zločin ne sazna, u čemu je bivša nomenklatura, to im se mora priznati, bila vrlo uspješna.

‘Pakiranje’ leševa

Što se dalje događalo s leševima 19 ubijenih civila? Nekoliko sati nakon zločina leševi su, u crnim plastičnim vrećama, vojnim kamionom prebačeni u osječku vojarnu “Lug”, gdje je za njih u jednom tamošnjem skladištu bagerom iskopana “grobnica”. Na nju su nakon “sprovoda” navučena stara i rashodovana vojna vozila. Sve su, kako tvrde neki svjedoci, “sredili” pripadnici Vojne policije i SIS-a.
Zločin je za bivše pripadnike vojno-političke nomenklature postao ponovno aktualan nekoliko godina kasnije, preciznije krajem 1996. i početkom 1997. godine.
U nastavku stravične priče jednu od ključnih uloga imao je tadašnji zapovjednik Drugog zbornog područja, bivši HDZ-ov župan i saborski zastupnik, general Đuro Dečak. Naime, on je 27. studenog 1996. godine odaslao dopis tadašnjem šefu HIS-a Miroslavu Tuđmanu u kojemu od njega traži pomoć za “rješavanje” problema posmrtnih ostataka ubijenih civila, odnosno misli da bi bilo dobro da se njihove kosti iz osječke vojarne prebace na neko drugo mjesto. Ne znamo što mu je odgovorio Miroslav Tuđman, ali to nije teško zaključiti s obzirom na to da je general Dečak 12. prosinca 1996. godine izdao zapovijed, a o tome postoji i pisani trag, o posebnom osiguranju vojarne “Lug”. Ubrzo nakon toga počelo je iskapanje posmrtnih ostataka ubijenih civila, koji su “spakirani” u bijele plastične bačve. Još je jedino trebalo donijeti odluku gdje će se transportirati iskopane kosti.
Odluka je donesena sredinom siječnja 1997. godine na sastanku koji je u strogoj tajnosti održan u Osijeku. Za novu “grobnicu” odabrano je petstotinjak kilometara udaljeno selo Rizvanuša, nedaleko od Gospića. Pod nadzorom SIS-a, na čijem je čelu tada bio pukovnik Ante Gugić, i uz pratnju i znanje Kriminalističkog odjela Vojne policije, kojemu je na čelu bio bojnik Ante Glavan, a šef Vojne policije je bio general Mate Laušić, transport kostiju je obavila Karlovačka inženjerijska brigada HV-a.
Zbog čega su posmrtni ostaci ubijenih civila prebačeni kod Gospića, nije teško zaključiti. Naime, očito su oni koji su sve osmislili, naravno uz znanje i suglasnost najvišeg državnog vrha, uključujući i bivšeg predsjednika RH Franju Tuđmana, računali da je to najbolje mjesto za prikrivanje ratnog zločina počinjenog u Paulinu Dvoru. To prije što su znali za zločine koje su na tom području počinili general Mirko Norac i pripadnici njegove tzv. gospićke skupine. Njima su očito željeli pridodati i ratni zločin iz Paulina Dvora kad se, odnosno ako se, jednoga dana otkrije.

‘Zanijemio’ dragovoljni svjedok

U procjenama su se, bez obzira na to što su zločin godinama uspješno prikrivali, ipak prevarili. Haaški istražitelji su u veljači 2002. godine otkrili posmrtne ostatke ubijenih civila iz Paulina Dvora, o čemu je Carla del Ponte odmah izvijestila glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, koji je promptno sazvao sastanak na kojemu su bili čelni ljudi tajnih službi, policije i drugih za to nadležnih državnih tijela. Istraga je službeno počela u lipnju 2002. godine, a uz prikupljene dokumente, ključni su trebali biti iskazi brojnih svjedoka. Međutim, to se do sada pokazalo “klimavim” s obzirom na činjenicu da su neki od njih na sudu promijenili iskaze koje su svojedobno dali u istrazi.
Jedan od njih je i Josip Uglik, koji je u vrijeme rata bio pripadnik jedinice HV-a u kojoj su bili i do sada jedini osumnjičeni za zločin u Paulinu Dvoru, Nikola Ivanković i Enes Viteškić. Nakon što se sam javio i dao iskaze županijskim državnim odvjetnicima, ali u kolovozu ove godine i glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, a u kojima navodi i imena ostalih koji su počinili zločin, nedavno je na Županijskom sudu u Osijeku posve “zanijemio”. Ništa od rečenog u iskazima nije ponovio na sudu, što je po svemu sudeći rezultat “obrade” kojoj je prije pojavljivanja na sud bio izložen od strane prijatelja osumnjičenih, ali još i više od onih koji su još uvijek na slobodi, a koje bi njegovo svjedočenje moglo odvesti onamo gdje im je očito mjesto, a to je zatvor, odnosno sud.
Bez obzira na to što se na temelju prikupljenih dokaza i iskaza svjedoka može reći da će dvojica osumnjičenih vjerojatno biti i osuđena, zasad je nemoguće reći da će i ostale počinitelje zločina u Paulinu Dvoru stići zaslužena kazna. Doduše, pouzdani izvori nam tvrde da će se to dogoditi jer su prikupljeni novi dokazi, a navodno postoje i novi pouzdani svjedoci koji će poimence potvrditi tko je sve sudjelovao u zločinu. Što se pak tiče odgovornosti pripadnika viših vojno-političkih instancija, zasad od toga, po svemu sudeći, neće biti ništa. Naime, nema dokaza da je netko od njih naredio zločin, ali zato postoje brojni dokazi da su mnogi bivši visoki dužnosnici sudjelovali u njegovu prikrivanju. A i za to bi se trebalo odgovarati, zar ne?

ANALIZA POSMRTNIH OSTATAKA Nakon otkrića “grobnice” u Rizvanuši kod Gospića, obavljena je analiza posmrtnih ostataka. U dopisu Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu od 12. rujna 2002. godine stoji: “Sve osobe za koje je analizom DNA utvrđen identitet, nestale su 1991. godine u Paulin Dvoru.” ISKAZ GENERALA KARLA GORINŠEKA Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme kad je počinjen ratni zločin u Paulinu Dvoru bio zapovjednik Operativne zone Osijek, kao svjedok u svome iskazu navodi da je “11. prosinca 1991. godine oko 22.00 sata u Zapovjedništvo Operativne zone došao dr. Darko Ropac i obavijestio ga o ubojstvima civila u Paulin Dvoru. Rekao mu je da je to počinilo nekoliko vojnika 130. brigade HV automatskim oružjem, no nije naveo imena, a on ga nije ni pitao otkud mu takva informacija. Odmah je sazvao svoje pomoćnike, sjeća se Slavka Kita i Franje Kovačevića, a Ivicu Vrkića mijenjao je toga trenutka Ladislav Bognar. Ovakav događaj bio je tada pod ingerencijom SIS-a i vojne policije, a vojska je trebala samo pokopati mrtve i obavjestiti Glavni stožer HV, što je i učinjeno. No, on je kasnije doznao da se glede pokopa mrtvih nije postupilo po njegovoj naredbi i da oni nisu pokopani u najbliže groblje. U okviru dnevnog izvješća on je informaciju o događaju dostavio u Glavni stožer, a svoja posebna izvješća slali su po svojoj liniji i načelnici pojedinih službi. Sjeća se da je i zbog drugih problema, uključivši i događaj u Paulina Dvoru, formirao komisiju od tri člana koja je trebala ispitati slučaj. U komisiji je bio operativac s prezimenom Sić i inženjerac prezimenom Babić, a treće osobe se nije mogao sjetiti. Nakon izvješća ove komisije o stanju 130. brigade HV, on je išao u Beketince na razgovor kod zapovjednika te brigade. U odnosu na počinitelje zločina, on je poduzeo ono što je bilo u nadležnosti vojske, a to je da je naredio da se sudionici zločina premjeste na prvu liniju bojišta da se tamo dokazuju (??, op. a.). Obavješten je da se po njegovu naređenju postupilo. Činjenično stanje o samom zločinu te imena i okolnosti su po službenoj dužnosti u okviru svoje djelatnosti morali utvrditi načelnik SIS-a Osijek Mirko Grošelj, načelnik SIS-a Operativne zone Slavko Kit, načelnik SIS-a 130. brigade Petar Pavković te vojna policija…” UBIJENI U PAULINU DVORU U noći 11. prosinca 1991. godine pripadnici HV-a, a po svemu sudeći ih je bilo osam ili najviše deset, upali su u kuću Andrije Bukvića i likvidirali 19 civila, 18 srpske i jednoga mađarske nacionalnosti. Prema pouzdanim podacima ubijeni su: Darinka Vujnović (1934.), Jovan Gavrić (1936.), Bojo Grubišić (1916.), Anđa Jelić (1953.), Boško Jelić (1942.), Bosiljka Katić (1939.), Draginja Katić (1919.), Milan Katić (1933.), Dmitra Katić (1909.), Petra Katić (1937.), Milan Labus (1940.), Milka Lapčević (1916.), Vukašin Medić (1929.), Milica Milović (1933.), Spasoje Milović (1933.), Milena Rodić (1925.), Dragutin Kečkeš (1936.?), Božidar Sudžuković (1913.) i Marija Sudžuković (1914.). Prema podacima kojima raspolažemo, u Rizvanušu kod Gospića su po svemu sudeći prebačeni posmrtni ostaci 17 ubijenih civila. Naime, tijelo Darinke Vujnović pronađeno je na mjestu zločina i ona je pokopana u Trpinju. To je potvrdila i obdukcija njezinih posmrtnih ostataka, koja je obavljena u osječkoj Kliničkoj bolnici. A što se tiče Milke Lapčević, njezino tijelo je ispalo iz kamiona kojim su žrtve iz Paulina Dvora prebačene u osječku vojarnu “Lug” i ona je, po svemu sudeći, pokopana na osječkom Centralnom groblju. Doduše, u optužnici protiv Nikole Ivankovića i Enesa Viteškića stoji da “iako zasad nisu identificirani posmrtni ostaci Milke Lapčević i Dragutina Kečkeša, može se s obzirom na ostale prikupljene podatke o broju i identitetu oštećenika (??, op. a.) s visokim stupnjem izvjesnosti zaključiti da su i njih dvoje također ubijeni u Paulin Dvoru.” STROGO POVJERLJIVO PISMO FRANKA KRIŽMANA Dopis, s oznakom “stro. pov.”, koji je ondašnji zapovjednik 3. bojne 101. brigade HV-a Franko Križman 21. prosinca 1991. godine uputio zapovjedništvu 101. brigade u Beketincu, prvi je pisani službeni dokaz o zločinu u Paulinu Dvoru. U njemu Križman navodi imena pripadnika HV-a za koje misli da su, a na temelju saznanja do kojih je došao, počinili zločin, te navodi da “ne prihvaća zadatak da zapovijeda vojnicima koji su izvršili zlodjela i time se izjednačili sa postupcima četnika što je suprotno načelima pripadnika Hrvatske vojske kojoj pripada”. Naglašavajući da je spreman snositi sve eventualne posljedice, Križman dalje navodi “da će rat završiti i pisat će se povijest u kojoj ne prihvaća da se ime 3. bojne 101. brigade kojom zapovjeda i njegovo ime u bilo kojem obliku povežu s izvršiocima masakra”. Na kraju “moli zapovjedništvo 101. brigade” da ozbiljno shvati njegov stav i “donese odgovarajuće rješenje.” PISMO GENERALA ĐURE DEČAKA MIROSLAVU TUĐMANU Bivši zapovjednik Drugog zbornog područja general Đuro Dečak o zločinu i transportu kostiju “ne zna ništa”. Naime, u iskazu danom 11. listopada 2002. godine u PU osječko-baranjskoj general Dečak tvrdi da “o zločinu u Paulin Dvoru i premještaju posmrtnih ostataka u Liku zna samo iz novina”. To je, pouzdano možemo tvrditi, laž. Dokaz da general Dečak laže je dopis koji je on, s oznakama “obrana, vojna tajna, strogo povjerljivo i državna tajna”, 27. studenog 1996. godine uputio ondašnjem šefu HIS-a Miroslavu Tuđmanu. A u njemu doslovce stoji: “Temeljem informacija koje sam dobio od bojnika Ante Kujića (koordinator za razmjenu) srpska strana na posljednjim pregovorima od prije dva tjedna nije potraživala nestale srbe (malo “s”, op. a.) iz Paulin Dvora. To nas upućuje na zaključak da im je poznata lokacija masovne grobnice koja se nalazi u krugu vojnog skladišta ’Lug’, te da nam pripremaju iznenađenje u smislu da će od međunarodne komisije potraživati da se vrši iskop na toj lokaciji. O toj problematici sam Vas svojevremeno izvjestio putem Centra SIS Osijek, ali se do danas po tom pitanju nije ništa odradilo. Budući da se radi o vojnom objektu držim da bi po ugled Republike Hrvatske bilo potrebito izmjestiti grobnicu van vojnog objekta. Molim Vas naputak glede daljnjeg postupanja. S osobitim štovanjem, zapovjednik II ZP OSRH ĐAKOVO general-pukovnik Đuro Dečak.”