Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Bio je to pravi turbokatolički PRIDE. Iliti PRI(mitivni)DE(rnek) kojemu je pravi cilj podizanje nove smrdljive dimne zavjese kojom će se zastrti skandali, bijeda i nerad vladajuće političke „elite“. A onda, onako usput – u ime Boga, morala, demografije, nacionalnog priplodnog legla i katolibanskog svjetonazora – uz slogan „tuđeg tijela gospodar“ zaigrati još jednu opaku i opasnu igru arbitriranja o tuđim životima i sudbinama.

Vlada koja je od termina reforma napravila psovku ili sprdnju, bleferi koji su odustajanjem i od kurikularne reforme na simboličnoj razini pokazali da ih ama baš nikakva promjena ne zanima, posegnuli su za jedinim pouzdanim sredstvom koje na ovim prostorima pali: zamagljivanja svoje nesposobnosti halabukom u javnom prostoru i sustavnom proizvodnjom nemira iritantnim naguravanjem samo jedne svjetonazorne opcije u prvi i jedini plan. Zna se već kako: malo Mesića, pa „frka“ oko Lozančića i Cvitana, naravno nezaobilazni Bleiburg i Jasenovac a onda – kao i uvijek kad treba – lijepa doza „događanja naroda“ na ulicama. A takva je i operacija „Hoda za život“ koju opet formalno predvode likovi poput Željke Markić i Ladislava Ilinčića uz podršku Crkve i novih pobočnika poput ministra Hasanbegovića. Računajući na to da će provocirati „civilni sektor“ i, prebacujući lopticu na teren „ideologije“, kilavoj koaliciji produžiti život. Naravno, usput osnažiti i vlastite pozicije, demonstrirati moć „zdravih nacionalnih“ snaga okupljenih pod barjakom domoljublja i bogoljublja. S tako posloženim prioritetima i s takvom egidom, svaki drugačiji svjetonazor i protivljenje konkretnim akcijama – u friškom slučaju zabrani pobačaja – automatski povlači demonizaciju i etiketu izdaje. I nacionalnih interesa poput demografske obnove i Božje volje. Jer s jedne strane tek jednog od mnogih prokopanih rovova u podijeljenoj Hrvatskoj su smjerni „bogoljubi“ a s druge „vragumili“.
Da se odmah razumijemo, „Hod za život“ nije građanska akcija koja kani upozoriti na veliki broj pobačaja (uzgred, broj pobačaja u Hrvatskoj među najmanjima je u Europskoj uniji), na smrtnost i rizike abortusa izvan liječničkih ordinacija, na potrebu djelotvorne edukacije i seksualnog odgoja… Riječ je tu, baš kao i u referendumskom izjašnjavanju o braku, o pokušaju nametanja jednog svjetonazora (onog „crkvenog“), o promjeni zakona i suštinskom kršenju temeljnog ljudskog prava. Ne onog fetusa već prava žene da sama odlučuje o svom tijelu i svojoj sudbini.

„Hod za život“ se kreće jednim od onih puteva popločanih „lošim namjerama“ koje vode ravno u svjetovni pakao. Prema društvu netolerancije, propisanog mišljenja; prema društvu u kojem su osobe drugačije seksualne orijentacije „vragumili“, djeca rođena potpomognutom oplodnjom „stvari bez duše“ a žene „štrace“. Naravno, ukoliko nisu žene-majke, rodilje novih naraštaja s poželjnim krvnim zrncima, kućanice i bogomoljke čiji se život planira u sakristijama i inkubatoru Opusa Dei.
„Hod za život“, baš kao i referendum proveden pod ciničnim nazivnikom „za obitelj“, drska je prevara i manipulacija emocijama uz slobodnu interpretaciju brojki i slova. „Svatko razborit bira život, a ne smrt”, kazala je premijerova supruga. No smrt o kojoj se govori nije samo smrt fetusa već smrt slobode izbora žene, smrt dosegnutih civilizacijskih normi koje, pa ma koliko da se one cipelarile frazama o „kulturi smrti“, čuvaju živote tisuća žena osiguravajući im legalnost pobačaja uz primjerenu medicinsku skrb umjesto ilegalnih „mesarenja“ u kućnim radinostima. Uostalom, odakle ikome a najmanje državi i onima koji su se svjesno odrekli vlastite obitelji obukavši habit, pravo da ureduju u tuđim krevetima i tuđim tijelima? U ime očuvanja „svetosti života“ embrija? Malo sutra. Jer zabrana odnosno kriminalizacija pobačaja nigdje i nikad nije donijela ništa dobroga a najmanje bila efikasna metoda za smanjenje abortusa.

Baš kao što to nisu učinile niti poruke iz sakristija o apsolutnom suzdržavanju od seksa (naravno i izbjegavanju kondoma) te čuvanju nevinosti za brak. Baš kao ni „edukacija“ na zaručničkim tečajevima ili zavjeti na crkvenim vjenčanjima koji, pokazala je praksa, nisu nikakva prepreka razvodima. A njih je, unatoč crkvenim vjenčanjima, dernecima s razvijenim barjacima i „recitiranju“ očenaša prije nego li na stol dođu teleći i crni rižot, u Hrvatskoj više no ikada.

Operacija „Hod za život“ licemjerna je i opasna. Pored ostaloga i zato jer stiže iz krugova i od strane političkih pokrovitelja kojima je do djece i njihova „prava na život“ k’o do „komunističkog manifesta“. Da nije tako zar bi ukinuli potpore djeci oboljeloj od Down sindroma, socijalu sveli na minimum, ukinuli osobne asistente za djecu s posebnim potrebama, drastično srezali ili uskratili potpore udrugama koje rade s invalidnom djecom… I zato sam za pobačaj. Za brzu kiretažu licemjerne ekipe na vlasti.